Piše: Dragoljub – Draža Petrović
Napišem pre dve nedelje blog za Al Džaziru o pregrađivanju biciklističke staze pored Save, koju su beogradske vlasti ekspresno obavile zarad izgradnje “ogledne savske promenade Beograda na vodi”.
Pomenem u tekstu da su gradski oci, pod pritiskom prvog srpskog dvotočaškog ustanka navrat-nanos počeli da grade alternativnu biciklističku stazu, te iznesem tezu da bi gradonačelnik Beograda Siniša Mali uskoro, zbog nagle solidarnosti sa biciklistima, mogao i sam da počne sa okretanjem pedala. I tako da skupi neki poenčić, jer je bicikl prevozno sredstvo na koje političar seda samo za slikanje.
Posle dva dana vozim tuda bicikl. Vozim tako, vozim, kad neko mi maše.
”Hej, Dražo, snimamo prilog po tvom tekstu”, pozdravlja me koleginica sa Televizije B92. A meni milo.
Onda primetim da pored koleginice koja vozi bicikl, i kamermana, koji sve to snima, pedale okreće još neko. Pogodite ko?
Siniša Mali, gradonačelnik Beograda, nikad lepši, seo na bicikl i pokazuje koleginici kuda vodi alternativna biciklistička staza.
Mahnem koleginici i nastavim da vozim “bajs”. Ubeđen da sam završio u skrivenoj kameri.
Protest ispred kafića
U međuvremenu se još štošta izdešavalo – najpre su entuzijasti iz Udruženja građana “Ne da(vi)mo Beograd” organizovali protest ispred kafića “Savanova”, prvobitno planiranog kao izložbeni štand “Beograda na vodi”. Tom štandu impozantne kvadrature, koji je spletom čudnovatih okolnosti postao kafić, prvog jula istekla je privremena dozvola.
Pošto se vlast Srpske napredne stranke diči time da na svetu nema poštenijih ljudi od njih još od vremena Majke Tereze, ljudi su se skupili ispred kafića da pitaju jedno sasvim uobičajeno pitanje: “E pa, drugovi i drugarice Pošteni, gde vam je dozvola za izložbeni štand koji ste u međuvremenu izdali privatniku da otvori kafanu?”
Umesto da rutinski stotinama miroljubivih demonstranata pokažu dozvolu, pozdrave se sa njima i na kraju ih eventualno počaste pićem, vlasti su ispred kafea “Savanova” dovele policiju u impozantnim količinama.
Nikada se u istoriji Beograda nije desilo da vlast policijskim kordonima brani privatni kafe klub. U koji su vlasnici izložbenog štanda zvanog kafić, pre nekog vremena, dovele kao gosta i Novaka Đokovića, valjda da svima pokažu kako je tu sve čisto kao suza. Tačnije – čisto ko Novak.
Đoković, naravno, nije čovek koji će da sedi po kafićima i bistri papirologiju. Dođe, slika se, popije piće i ide dalje. A vlasnici kafića okače slike na Fejs i taguju ga.
Baš tu, ispred izložbenog štanda “Savanova”, među lokalnim življem poznatijeg kao kafić “Bez dozvole”, gradi se gorepomenuta “ogledna savska promenada Beograda na vodi”. Već su raskopali onu pregrađenu biciklističku stazu, ali se pre neki dan ispostavilo da ni za to nemaju “papire”.
Ministarstvo građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture ukočilo je uređenje obaloutvrde, kako su oni to stručno nazvali, ili “Savske promenade Beograda na vodi”.
Ekspertska komisija ministarstva, u kojoj srećom ne sede partijski apartčici, konstatovala je da se na ovaj način menja izgled, volumen i gabarit postojeće obaloutvrde.
A kao nedostatak za izdavanje traženog rešenja za izgradnju, navodi se da nemaju ni neophodne lokacijske uslove. Pa su beogradske vlasti stopirale izgradnju, ali tek kad je ovaj interesantan podatak iskopalo Udruženje “Ne da(vi)mo Beograd”.
Tako da se definicija Zorana Živkovića, bivšeg srpskog premijera, sada opozicionog poslanika, pokazala kao tačna. On je pre nekog vremena vodio članstvo svoje partije da obiđu maketu “Beograda na vodi”, rekavši kako je u pitanju “najveća divlja gradnja u Evropi”. To tada niko nije shvatio preozbiljno, jer je tradicionalna uloga opozicije da smišlja raznorazne pakosti na račun vlasti. Bitno je da dobro zvuče, makar bile i netačne.
Ko bi pomislio da se “projekat od nacionalnog značaja”, kako je predstavljen Beograd na vodi, gradi po sistemu “drži vodu dok majstoru odu”?
Kada su sadašnji naprednjaci, tadašnji radikali, bili na vlasti u Zemunu devedesetih godina, izbeglicama iz Hrvatske i Bosne prodavali su parcele pored autoputa koje uopšte nisu bile građevinsko, već poljoprivredno zemljište. Tu je nastalo naselje Grmovac čiji žitelji deceniju nisu imali pitku vodu, kanalizaciju i asfalt.
Kaporova rečenica
Ne samo to. Spomenik radikalske, ali i ostalih vlasti u Zemunu vidi se kroz prozor mog kuma. Neki Krajišnik dobio je devedesetih dozvolu da izgradi kiosk, jedan u nizu iz lanca „banjalučkih ćevapa“. Sada je u suterenu tog kioska kafana. Jaganjce peku na parkingu. Ujutru, kad kum ustane, vidi Krajišnika, koji stanuje na prvom spratu kioska, kako sedi na terasi i čita neki živopisni tabloid.
Koliko se razumem, Krajišnik je prvo „častio“ nekog iz prvobitne vlasti, iliti prvobitne akumulacije kapitala da bi mu omogućio da izgradi kiosk na zelenoj površini. Potom je „častio“ da bi ta šaka jada ličila na Svetski trgovinski centar. Onda je „častio“ nekog iz sledeće vlasti da mu ne sruši taj komforni stambeno-poslovni objekat, zvani kiosk, kvadrature nešto manje od Marakane, bez kafane.
Beograd je, kako je napisao Momo Kapor – niskobudžetni Njujork. Kapor je mislio na kosmopolitizam. Više mi se čini da je stvar urbanistička – ovde svako može da izgradi Svetski trgovinski centar, a svako može i da ga sruši.
Te se i najnoviji projekat pre može nazvati: “Beograd na divljim vodama”.
Izvor: Al Jazeera