Piše: Zvonimir Nikolić
Zvono na vratima. Mati je provirila kroz špijunku i uzbuđeno reče:
– Dane, hajde ti otvori… nekakav milicioner!
Tata je ostavio novine koje je s merakom čitao poslije ručka u svom ćošku ugaone garniture i za sekundu se stvorio na vratima.
– O, gdje si, Đorđo? Otkud ti?
– A, evo, moj Dane, onaj tvoj mlađi srećo je razbio loptom prozor kod Fikrete u Istarskoj. Valjda igrali lopte pa pobjegli.
– E, fasovaće mi, da znaš!
– Nego, treb'o bi ti otići tamo i nadoknaditi štetu.
– Ma ne brini, moj Đorđo, samo da se obučem i odmah idem.
Neraspoložen za kaiš
Stari je bio blijed k'o krpa. Svjestan da će u roku od pet minuta pola zgrade pričati da je milicija zbog nečega dolazila kod nas.
Ja sam se sakrio ispod stola u trpezariji i čekao da otac skine kaiš sa pantalona, da mi pokaže kako izgleda to “fasovanje”. Mada nisam ni bio kriv. Igrali lopte u parku i mene zapalo da branim. Degažirao je (nikad bolje, ali i visočije) i direkt u prozor od kupatila neke žene. Šta ću, zgrabili “fucu” i bjež’ svako svojoj kući. A jest’ i puk'o prozor k'o da je od papira.
Otac je obukao odijelo, stavio šešir i otišao u Istarsku ulicu da plati štetu.
Kad se vratio, samo mi je rekao: “Otkud tamo da igrate lopte i što mi nisi rekao da si razbio prozor?” Meni je izgledao nekako tužan, nije bio izgleda dovoljno ni raspoložen da se “uhvati kaiša”.
Batine nisam dobio (iako sam očekivao), ali dobio sam nešto drugo.
Prošlo je od tada četrdesetak godina. Moj otac već deset godina posmatra stvari sa nekog valjda boljeg mjesta.
U međuvremenu se desilo puno toga. Raspala se zajednička nam domovina. Milicija je postala policija.
Desio se i taj prokleti rat.
Ali, desilo se i nešto što je promijenilo razmišljanje dobrog dijela glava na prostoru bivše Jugoslavije, ili regiona, kako se to sada zove.
Za sve to je neko kriv
Neki dan pročitam komentar na Facebooku vezano za troškove svadbe sine premijera susjednog nam entiteta. Pa čovjek fino i demokratski napisa:
“Sram ga bilo, potroši tolike pare, a ne brine o djeci naših ratnih zločinaca koji trunu po Hagu?”
Prvo sam dugo gledao u taj komentar, da pokušam skontati šta je, zapravo, drugačije. Pa sam tek, nakon izvjesnog vremena, shvatio da su u gotovo svim komentarima ti koji “trunu” u Hagu zapravo za dobar dio ljudi heroji. “Nepravedno” uhapšeni, oni kojima se “nepravedno” sudi i oni koji će “nepravedno” na izdržavanje kazne. Ovaj je napisao onako kako zapravo i jeste, da su u pitanju ratni zločinci. Ali, svejedno, nije propustio da napiše da neko treba da brine i o njihovoj djeci.
Pa, eto, pokušavam u svojoj glavi to nekako da složim. Toliko ljudi je nastradalo u Bosni i Hercegovini. Previše. Toliko je unesrećenih porodica. Toliko djece raste bez roditelja. Za sve to je neko kriv, zar ne?
I pretpostavljam da bi najveći krivci nekako trebali i da budu na mjestu gdje se upravo sudi najvećim krivcima, u Hagu. Ne ulazeći u to, da li taj Hag brzo i kvalitetno radi, da li se i tu lome nečiji interesi, pa dobar dio optuženika ni ne dočeka kraj procesa, ipak mislim da su tu nekako oni “najveći”.
Pa, bez obzira čiji su… To su. zapravo. ti zlikovci koji su nanijeli najveću štetu. Što drugim narodima, a bogme dobrim dijelom i “svom narodu”.
E sad, ostaje nekako neshvatljivo kako uopšte ti ljudi mogu biti nečiji heroji? Heroji po tome što su naredili bombardovanje nevinih? Heroji što su pobili žene i djecu? Heroji koji su naređivali etnička čišćenja? Logore? Mučenja?
Nažalost, baš oni se dočekuju kao heroji. Njihova djeca su bolje obezbijeđena nego djeca onih jadnih boraca koji su zaista trunuli po rovovima zbog nečije sulude ideje. On njih su se napravili mučenici. Žrtve.
A zapravo zbog NJIH treba buduće generacije da se stide i saginju glavu kada se sjete kakvo zlo su njihovi prethodnici napravili.
‘Ubio’ me argumentima
Moj otac me nije istukao onaj dan. Iako sam tek poslije shvatio da bi bilo, zapravo, bolje da jeste. Sljedećih 30 godina svaka naša prepirka ili nešto što je pomalo ličilo na svađu je završavala sljedećim riječima:
– Ti šuti bolje ti je! Zbog tebe mi je milicija na vrata dolazila!
I tu je sva priča završavala. Svaki put me “ubio” argumentom. Iako je dolazila zbog razbijenog prozora, a ne kriminala… dolazila je.
A ja bih se svaki put zacrvenio. Jer, nikome drugom u zgradi milicija nije nikada pozvonila. Samo nama. I to zbog mene. Jer sam razbio nesretni prozor, sasvim slučajno…
Kako bi tek trebali da se stide i crvene potomci ovih zlikovaca koji eto kao “trunu” po Hagu? Njihovi sljedbenici?
Zbog svog zla koje su napravili. I drugima. A, u krajnjoj liniji, i svojoj djeci.
Izvor: Al Jazeera