Kad se političari igraju rata

U Skoplju danima trajali protesti, a onda se desilo Kumanovo (AP)

Piše: Nataša Gaon-Grujić

Prošle subote slavili smo rođendan, onako ženski – prvo kafa uz lagano ažuriranje događaja, a poslije kafe, spajanje sa ostatkom žena. 

U jednom trenutku moja kuma mi reče: “Ja sam, tek sada, shvatila tekst ove pjesme.“

„Upravu si, kumo“, odgovorila sam, pogledala oko nas i nastavila: „Mene je stid što se sjećam ove pjesme, vidi ove mlade ljude oko nas, niko ne pjeva.“

„Da i mi prestanemo, šta misliš?“

„Mislim da bi bilo dobro“, odgovorila sam i obje smo se počele smijati.

Bila je to pjesma Miladina Šobića, “Đon“ iz 1982. godine.

Moje osamdesete su bile lijepe, kako samo u bezbrižnom djetinjstvu godine i mogu biti. U kući se znalo za red koji ja nisam uspjela prenijeti na svoju djecu. Ni brat, ni ja nismo smjeli pitanjima prekinuti roditelje dok su pili poslijepodnevnu kafu. Od 19:30 do 20:00 sati nismo smjeli ni pisnut’, jer je mama ozbiljno gledala dnevnik i upijala sve vijesti. Tata je bio mnogo ležerniji. Međutim, kasnih osamdesetih, ni tata više nije bilo ležeran, zajedno je sa mamom pratio vijesti.

Na TV-ekranu je bila karta bivše Jugoslavije, a Kosovo, sa Albancima, obilježeno kao žarište mogućeg rata. Gledali smo snimke sa Kosova i Miloševića kako izgovara:“ Ne sme niko da vas bije!“. Poslije će njegova politika mnoge pobiti.

Širenje straha

U Skoplju su danima trajali protesti, a onda se desilo Kumanovo. Zbunjeno smo pratili vijesti o napadu i poginulim policajcima.

Nakon napada, Makedonija je utvrdila da je grupa napadača došla sa Kosova. Opet je na TV-ekranima karta, a Kosovo, sa Albancima, označeno kao žarište mogućih budućih sukoba. 

Vijesti iz Makedonije odmah je u BiH dio političara iskoristio za povezivanje sa napadom u Zvorniku i širenjem straha o terorizmu ogromnih razmjera, dok je Srbija pojačala osiguranje svojih granica.

Međutim, iz Makedonije stižu nove vijesti. Opozicija je, navodno, došla do snimaka telefonskih razgovora. Opozicioni Socijaldemokratski savez Makedonije tvrdi da u jednom od snimaka šef kabineta Gruevskog pita ministricu policije: ”A, da imamo rat?”, te da su na taj način  kreirali sukobe kako bi održali vlast.

Šta je, ovdje, istina – ne znam. Matematički, najmanji zajednički sadržalac iz kasnih osamdesetih i ranih dvijehiljaditih je Kosovo – uvijek lako iskoristivo za širenje straha.

Ne igraju se samo političari, sa ovih naših prostora koje nazivamo region, rata kako bi održali vlast, igraju se i velike svjetske sile, samo što njihova rečenica glasi: “A, da imamo demokratiju?“ 
Demokratija je čudno vezana za naftu, plin…

Zbog demokratije i viših interesa danas imamo Afganistan, Libiju, Siriju, Irak. Imamo leševe emigranata, pa valja donijeti nove zakone i spriječiti ih da dolaze.

Interesi velikih sila

Šta to ima Makedonija pa se našla u žiži interesovanje Istoka sa Rusijom  i Zapada sa Amerikom? Nije sigurno zbog toga što je Makedonija zemlja sunca, vina, dobre hrane i pjesme, već zbog dijela plinovoda kroz Makedoniju kojim bi Rusija nastavila snabdijevati Evropu.

Zašto su Rusiji postali bitni Zvornik i Kumanovo, pa više nego ikada priča o terorizmu? Zašto se opet priča o Kosovu i Albancima? Amerika, sa druge strane, sa svojim saveznicima želi na sve načine kazniti Rusiju, a kazna je plin.

Moja kuma i ja smo, prošle subote, priznale jedna drugoj da tek danas razumijemo tekst jedne stare pjesme i bilo nam je smiješno. Ipak, bilo bi tužno da Makedonci već danas ne shvate o čemu se radi u toj lijepoj zemlji, još jednoj u kojoj žive dobri ljudi različitih imena, pa samim tim pogodne za igranja rata. I kad se političari, naročito u zemljama siromaštva i bijede, igraju, a velike sile vrebaju svoje interese, ja samo mogu reći: „Sretno, Makedonijo!“

Eto, uhvatila sam samu sebe, kako kao moja mama ozbiljno pratim vijesti. Sigurno zrelije nego onih kasnih osamdesetih, kada sam više pratila lica mojih roditelja i reakcije na riječi spikera, nego sadržaj izrečenog. Da Vam iskreno kažem, kada sam manje shvatala, bila sam mnogo sretnija.

Izvor: Al Jazeera