Najlonske kese kao podsjećanje na poplave

Rijeke su se povukle u svoja korita i opet postale pitome, a mi postali ili, bolje reći, ostali divlji (Anadolija)

Piše: Nataša Gaon Grujić

Skloni smo tvrditi kako volimo ovu našu zemlju. Nebitno je da li ćemo svoju ljubav svesti na mikro sredine: gradove,  opštine, kantone ili entitete.

Lupamo šakom o prsa, pričamo o ljubavi, o duši. Tvrdimo da ljepše zemlje nema, da nigdje nema takvih planina, jezera, ono malo mora, gora, rijeka. Da nema ništa ljepše od proljeća i behara.

Dobra je ova naša zemlja, ali mi, što u njoj živimo, nismo!

Neću vam ispričati ovaj događaj da bih probudila sjećanja na neko drugo vrijeme i Štafetu mladosti, koja je prije dolaska u Beograd i centralnu manifestaciju, obilazila sve gradove tadašnje Jugoslavije. Nije mi to namjera. Pričam je zbog najlon kesa.

Prije nekih trideset i nešto godina, naše mame su prale najlon kese, pa su se često na bolkonima, pored peškira i posteljine, mogle vidjeti  oprane najlon kese zakačene sa jednom štipaljkom.

Imali smo najlon kese u samo nekoliko boja. Nisu bile, a danas koristimo i taj termin – brendirane. Da pojasnim – nije bilo ispisano ime samoposluge ili granapa, a nije niti bilo velikih tržnih centara.

Dekoracija za doček štafete

I tako, ja sam bila mala, išla sam u osnovnu školu i svaki dan tata me vozio na stadion Koševo i tamo smo vježbali koreografiju za ples, dok je Gordana Magaš, stajala visoko sa megafonom i usmjeravala nas: “Desno, lijevo, rukice u zrak”. Pripremala je našu tačku za doček štafete u Sarajevo.

Jednoga dana Gordana je rekla: “Sutra donesite najlon kese, svežite ručkice, a gornji dio izrežite u trakice, potražite bijele, crvene i plave, pa ćemo njima mahati”.

Tata je, kao i svaki prethodni dan, došao po mene, a ja sam mu rekla: “Tata, trebaju nam najlon kese”.

Mama je skinule naše sa štrika, pa samo otišli do komšija, do baka i deda i napravili ukrasne trakice.

Danas imamo dovoljno najlon kesa. Više ih ne viđamo kako se suše na balkonskim štrikovima sa opranim vešom, ali ih zato viđamo u koritama rijeka.

Prošle godine, baš u ovo vrijeme, počele su padati kiše. Padavine nisu prestajale. Rijeke su se punile i počele izlijevati. Bosna i Hercegovina je doživjela poplave sa katastrofalnim posljedicama, raseljenim porodicama, prihvatnim centrima, uništenim kućama… Jedina dobra stvar tih poplava bila je solidarnost.

Rijeke su se povukle u svoja korita i opet postale pitome, a mi postali ili, bolje reći, ostali divlji.

Kese po drveću

Dok putujem kroz Bosnu i Hrecegovinu, ne mogu da ne primijetim tu ogromnu količinu najlon kesa koje tužno vise na drveću. Vise kao opomena na strašne poplave, ali i kao opemena koliko smo nemarni i bahati. A skoni smo, zar ne, reći da nema ljepše zemlje od naše, udariti šakom o prsa, a najlon kese vise i njišu se na vjetru.

Šta bi se desilo da nam priroda, ili dragi Bog, ponovo pošalje onakvu istu opomenu kao prošle godine? Šta bi se desilo da počnu, ponovo, padati nezaustavljive kiše?

Rijeke bi nabujale. Rijeke bi se izlile. Rijeke bi u svoja njedra primile sve najlon kese, one stare i nove. Rijeke bi se bunile, poplavile bi, opet, kuće i nečije živote.

Godinu dana nakon poplava mi, koji se ponosimo našom ljubavlju prema ovoj zemlji, pa makar je sveli na mikro sredine, nismo uradili ništa da najlon kese, u raznim bojama, ne vise po drveću, ne stoje zaljepljene uz obale rijeka.

Dobra je ova naša zemlja, ali mi, što u njoj živimo – nismo!

Izvor: Al Jazeera