Piše: Željko Regoda
Blizu milion ljudi u Srbiji nema nikakve redovne prihode. Neki od njih se snalaze kako znaju i umeju, rade povremeno “na crno”, ili žive tako što ih izdržavaju bračni drugovi, roditelji, ili rođaci, mada je to malo ređi slučaj.
Međutim, čak više od 100.000 živi ispod granice siromaštva, više od 35.000 hrani se u takozvanim narodnim kuhinjama, a među njima je skoro 12.000 dece mlađe od 18 godina.
U poslednjih pet godina broj gladnih se povećao za više od 15.000. Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, stopa rizika od siromaštva ili socijalne isključenosti iznosi čak 43,2 odsto, a siromaštvo najviše preti porodicama sa troje ili više izdržavane dece.
Koliko nam ove brojke koje opominju zaista dopiru do mozga i da li mi koji imamo posao i stalne prihode možemo da živimo normalno praveći se da nam je super i da kao ne vidimo šta se oko nas dešava i kako toliki svet maltene skapava od gladi? A šta bi trebalo da uradimo i postoji li uopšte nešto što bismo mi, obični ljudi, mogli da preduzmemo kako bismo pomogli svima njima kojima je pomoć potrebna?
Gladni i siromašni
To su gomile nesrećnih ljudi, koji čekaju u redovima ispred narodnih kuhinja da im neko pruži koru hleba i koji svaku noć dočekuju sa još većom neizvesnošću od prethodne, misleći se da li će moći da prespavaju negde u toplom i kad će im se ponovo pružiti prilika da pojedu tanjir nečeg toplog kuvanog.
Mnogi među njima su penzioneri, koji su uglavnom vek proveli radeći, a sada su dočekali tako tužnu i zlu sudbinu da sa svojim mizernim mesečnim penzijama ne mogu sebi čak ni hranu da obezbede.
Da ne govorimo o ostalim egzistencijalnim potrebama. Decu ili nemaju, ili su toliko nezahvalna, zla i bezdušna da su ih napustila, jer neka treća mogućnost jednostavno ne postoji.
Još crnje i gore je onima koji, nažalost, nisu ni stekli osnov i pravo na penziju, a zašli su u godine kada više nisu sposobni da rade. Zvanični podatak kaže da od 1,2 miliona starijih od 65 godina gotovo 320.000 njih nema pravo na penziju.
Ali, nisu samo stari i napušteni prinuđeni na ponižavajuće čekanje u redovima za hranu. Prema podacima Crvenog krsta Srbije, ima tu i mlađih, radno sposobnih žrtava tranzicije, koja nas je tako grubo i nemilosrdno srozala ispod granice elementarnog ljudskog dostojanstva i gurnula u beznađe.
Lažna sigurnost
Pogotovo nas koji smo odrasli u neko drugo vreme, uljuljkani u lažnu sigurnost i sa dijagnozom izliva socijalizma u mozak. Preko noći se čitav svet u kojem smo živeli jednostavno srušio, a mi smo se nekako nepripremljeni, kalo bosi na hladnom betonu, našli licem u lice sa surovom realnošću današnjice, u kojoj se nekako sve teže snalazimo.
Nije mi više ni malo smešan onaj stari štos koji kaže da je girica zapravo kit koji je prošao kroz sve faze socijalizma. Socijalizam je bio “mala maca” za ovo što nas je snašlo nakon njega. U socijalizmu niko nije umro od gladi, niti je završio ispod mosta. Kad je Joža (Josip Broz Tito) bio veliki vođa, takvih stvari nije bilo. Makar ne da ja znam.
A danas je, nažalost, potpuno normalno da neko propadne i da ostane bez ičega. Danas nešto imaš, a sutra izgubiš posao i za tili čas više nemaš ništa. Ni novac, ni kreditnu karticu, ni budućnost, ni prošlost, ni prijatelje, a izgleda ni rođake. Postaješ socijalni slučaj i svi ti okreću leđa.
Beskućnike koje smo nekada viđali samo u američkim filmovima sada možemo da sretnemo na ulici i ne mogu da se otmem sumornom utisku da nekako sve dublje tonemo u siromaštvo.
Razgovaram sa prijateljima, saradnicima, komšijama, sa ljudima koje svakodnevno srećem i koji žive sličnim životom kao i ja. Poražavajuće zvuči činjenica da mnoge porodice više ne postavljaju pitanje gde će ići na letovanje, nego da li će uopšte ići na letovanje.
Nažalost, mnogo je veća šansa da će svoj željno čekani godišnji odmor provesti kod kuće. A njima je kud-i-kamo lakše i bolje nego onima koji se brinu da li će na kraju meseca imati dovoljno da plate sve račune i kupe ono najosnovnije što im je neophodno za normalan život.
Oni o odlasku na odmor i ne razmišljaju. Njihova preokupacija je opstanak.
Kupovina na komad
Odavno se u Srbiji jaja ne kupuju na 15 ili 10, nego na komad. Na pet, tri, pa čak i dva komada. Čujem da se na isti način sve češće prodaju i cigarete. Onima koji imaju, takve stvari deluju neshvatljivo, ali među nama je sve više gladnih.
Nekada su takve muke mučile uglavnom jug i jugoistok Srbije, ali su se u međuvremenu, poput zaraze, proširile i na ostale krajeve. Čak i u Vojvodini gladuju.
Crveni krst kaže da čak 1.500 građana Subotice koristi usluge narodne kuhinje, ali mnogi od njih obrok koji dobiju ne jedu sami, nego ga nose kućama i dele sa svojim porodicama. Zar to nije tužno i obeshrabrujuće?
Ljudi nemaju čak ni za hranu, dok je neki od nas bacaju. Ne zato što su besni, nego jednostavno zato što nikada nisu bili zaista gladni, pa ne razmišljaju o tome koliko bi nekome značio taj kupus od prekjuče, koji su neki od nas, zajedno sa bajatim hlebom, bez trunke griže savesti zafrljačili u kantu za smeće.
Pomislite na to kada vam sledeći put padne na pamet da bacite hranu i nemojte to učiniti. Nađite nekako volje i vremena da je odnesete nekome kome je potrebna, učinićete jedno dobro delo, sigurno je da ćete se zbog toga mnogo bolje osećati, a neko će vam biti jako zahvalan.
Pomislite na to, da biste se u nekoj drugoj, lošijoj podeli karata, možda i bez ikakve sopstvene krivice, i vi možda mogli naći na toj drugoj strani, među onima koji nemaju ni za hleb i kojima je ta pomoć potrebna.
Budite srećni ako ste taj koji može da da, umesto da morate da tražite. I nemojte se praviti da ne vidite pognutu glavu i ispruženu ruku beskućnika koji vapi za mrvicom hleba. I on je možda do juče bio običan i normalan čovek kao i mi…
Izvor: Al Jazeera