Četiri generacije i 6. april: Ja uvijek vidim Sarajevo

Danas će u Sarajevu biti svečano, opet ćemo imati zastave, vijence kod Vječne vatre, na Barama, Kovačima, Lavu... (Al Jazeera)

Piše: Nataša Gaon-Grujić

Šestog aprila 1945. godine oslobođeno je Sarajevo.

Oslobođen je grad u kojem sam se rodila. U antifašističkoj borbi poginuo je 10.961 građanin Sarajeva. U mojoj porodici moj deda je bio partizan i sjećao se ovoga dana. Poslije je, kao arhitekta, projektovao i gledao kako se gradi. Četrdeset sedam godina kasnije gledat će kako novi fašisti sve ruše.

Šestog aprila 1992. godine bila sam sa mojom mamom ispred zgrade Skupštine Republike Bosne i Hercegovine. Mama i ja smo koračale sa ostalim građanima Sarajeva prema mostu. Naša lica su bila otkrivena. Naša lica su bila čista. Naša srca su bila čista kao i naša želja – da ne želimo rat.

Kretali smo se prema ljudima sa crnim maskama na licima. Njihova lica nisu bila otkivena, bile su otkrivene samo oči. Njihova želja je bila crna. Crna kao rat, crna kao smrt.

Uzvikivali smo: “Ubice, ubice!” Čula sam pucnje. Poslije pucnja – vrisak. Poslije vriska – ljudi čistih lica nosili su dva tijela. Ljepota djevojaka. Krv. Krvav trag kao najava zla. Krvav trag kao kraj života. Stajala sam kao ukopana. Prvi put sam vidjela krv. Mama me zagrlila. Mama je plakala.

Sutra smo saznale imena djevojaka. Bile su to Suada Dilberović i Olga Sučić. Dva mlada života. Dvije prekinute mladosti. Tada nisam ni slutila koliko će još života biti prekinuto, koliko mladosti, djece… Ubice su tog dana počele ubijati Sarajevo. Prolazili su ratni aprili. Mladići su odlazili, a mi ih čekali. Radovali se svakom dolasku, a za onima koji se nisu vratili nikada nisamo prestali tugovati.

Lica su nam ostala čista

Bilo je ljeto 1993. godine. Sarajevo u mraku, bez struje. Mama je dobila kutiju cigareta. Otvorila je širom prozor, ako se prozorom mogao nazvati drveni okvir i UNHCR-ov najlon i rekla: “Dođi, mala, haj’ zapali sa mamom.” Zapalile smo cigarete bez filtera, oštrog okusa, čiji je duhan bio zamotan u novinski papir. Šutjele smo. Ustvari, uživale u tišini bez granata. 

Mama je prekinula tišinu: “Lijepa moja mračna Otoka.”

Ja: ” Kako je lijepa kada je ne vidiš?”

Mama: “Ja uvijek vidim Sarajevo.”

Moja porodica, moji prijatelji, trošili su ratne dane, a rat nas. Nismo dali da nas pobijedi zlo. Naša srca su ostala čista, a lica otkrivena. Čak i kada smo gubili najbliže, čak i kada smo mislili da veća tuga ne postoji, ostali smo ljudi.

Rat se završio. Sarajevo je ostalo bez 11.541 života. Bez 11.541 nedosanjanog sna, neljubljenih ljubavi, neizrečenih riječi…

6. april 2015.

Danas ja imam djecu. Danas one imaju godina kao ja 6. aprila 1992. godine. One su nastavile da žive onu čistu ideju 6. aprila 1992. godine da se ljudi ne mjere imenom, već koliko su ljudi.

Mlađa kćerka mi je rekla: “Ti nama nikada ne pričaš o ratu.”

Ne pričam, istina je. Sve su moje ratne slike bez boje, sve je crno-bijelo, osim krvi.

Danas će u Sarajevu biti svečano. Opet ćemo imati zastave, vijence kod Vječne vatre, vijence na Barama, Kovačima, Lavu…

Nadam se da neće otvoriti novi tržni centar. Nadam se da će otvoriti muzej. Kod Valtera, čiji spomenik stoji uz ruševnu zgradu. Niko ili samo rijetki će stati. Dobićemo i remake fima Valter brani Sarajevo. Režiser će biti Kinez, a, kako kažu, bosanskohercegovački glumci.

– Od kada sam u Sarajevu tražim Valtera, nisam ga našao. Sada, kada odlazim, znam ko je on.

– Znate ko je Valter, odmah recite njegovo ime?!

– Pokazat ću vam ga. Vidite ovaj grad… To je Valter!

Golema tuga

Možda ćete me pitati kako i dalje u ovom mraku naše svakodnevnice ja vidim Sarajevo? Odgovorit ću vam kao moja mama – bez obzira na mrak, ja uvijek vidim Sarajevo.

Ne zaboravljam 6. april 1945. godine, tada je oslobođen moj grad.

Ne zaboravljam 6. april 1992. godine, tada su ga novi fašisti napali.

Tada smo, ipak, bili bolji ljudi nego sada. Zbog 11.541 prekinutih života, zbog goleme tuge za koju ne znam gdje smo je smjestili. Zbog one divne mladosti koja je prekinuta, a koja nije sanjala ovaj mrak, ja ću uvijek vidjeti Sarajevo, jer sve drugo će proći, Sarajevo će biti.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO