Piše: Valentin Inzko
Svjedoci smo ovih dana još jedne nesreće na gradilištu u Bosni i Hercegovini. Četiri osobe povrijeđene su nakon što se obrušila skela na nedovršenoj zgradi Islamskog kulturnog centra u Lukavcu. Stvarni uzrok i krivce će utvrditi nadležni organi. Međutim, osjećam potrebu da se osvrnem na nedovoljnu pažnju koja se posvećuje sigurnosti na radu i u javnom prostoru. Ovaj problem nije izražen samo u građevinarstvu. U pojedinim dijelovima zemlje evidentno je stalno povećanje broja saobraćajnih nesreća u kojima su podjednako ugroženi i vozači i pješaci.
Dan prije januarske nesreće na Marijinom Dvoru u Sarajevu, kada su pri padu skele poginula dva radnika, prošao sam pored nesretnog gradilišta i ostao u šoku kada sam vidio kako su jadno izgledale one skele. Drvene, kakve su korištene u Evropi, pa i u Bosni i Hercegovini, prije 50 godina. Nisam mogao da vjerujem.
U decembru prošle godine sa firmom STRABAG sam dogovorio izgradnju betonske garaže u mom rodnom selu u Austriji. Svi radnici, na čelu sa regionalnim šefom Fahrudinom Jusićem, bili su Bosanci. Glavni i odgovorni za radove bio je Asim. Bilo je lijepo vidjeti njihovu organizaciju i disciplinu. Mada je betonska garaža bila visoka samo 2,5 metra, radnici su radili sa oplatom od aluminija, a ne drvenom, imali su zaštitne cipele, svi su radili u signalno narančastim, novim uniformama. I sve to na ovako malom gradilištu! Nema potrebe da istaknem da je gradilište uvijek bilo čisto, svako veče uredno pospremljeno, da su obavili posao vrhunski i da nije bilo nikakvih pravnih ili sigurnosnih problema.
Prva lekcija
Dok sam bio student, radio sam u jednoj građevinskoj firmi pola godine, pa sam jedanput morao bitumenom obložiti unutrašnjost septičke jame. Šef mi je zbog otrovnih plinova zaprijetio da moram izlaziti iz rupe svakih deset minuta na svjež zrak, a drugog zidara je zadužio da provjerava je li se student Inzko onesvijestio zbog nakupljanja plina. Bila je to moja prva lekcija o sigurnosti na radu. Manje opasno je bilo kada sam radio u jednoj instalaterskoj firmi, kao konobar ili kao šofer minibusa za turiste. Ali i u tom slučaju mi je šef savjetovao da nikad ne smijem voziti umoran, da je bolje da se malo zaustavim, pa makar me putnici grdili. Pamtim i stari trik kad mi je šef rekao: Kad si umoran, idi u toalet, čak i ako ne moraš. Tada nisam razumio, ali danas znam: htio je da prohodam i da ubrzam cirkulaciju krvi.
Sjećam se i Harisa, Bosanca iz Stuttgarta, kojeg sam sreo slučajno u avionu, a koji od posla ne može da ide duže od sedam dana na godišnji odmor, jer danonoćno postavlja skele u Njemačkoj. Haris mi je rekao kako je šokiran kako izgledaju neke skele u Bosni i Hercegovini. Rekao je da bi u Stuttgartu u trenu izgubio koncesiju i da bi se firma ugasila kada bi radio ovako. Sjećam se i jednog gastarbeitera sa Balkana u Beču, čiji je san bio da bude car. I postao je car, i u cijelom Beču možete to vidjeti. Sigurno polovina svih skela u Beču je njegova: lijepe, čelične skele, u skladu sa svim sigurnosnim standardima. A svaka ima jedna ogromno – zaista ogromno – zaštitno platno sa imenom njegove firme: CAR.
Podsjetit ću i na nesretnu smrt četiri “berača uglja” na površinskom kopu Dubrave kod Tuzle. I tu vidimo koliko ljudska želja za preživljavanjem može biti opasna kada se poklopi nekoliko faktora – nedostatak brige države za svoje građane, kao i korupcija i nemar među onima koji su trebali da čuvaju pristup kopu.
Prvo želim da iskažem iskreno saučešće porodicama, rođacima i prijateljima nesretno poginulih, a povrijeđenima poželim brz oporavak. Ali ako želimo da njihova tragedije dobije ikakav smisao, onda je to da inspekcije, urbanistički zavodi i masa drugih institucija počnu da rade svoj posao – ili da se zatvaraju. Šta reći o zgradama koje su sagrađene tako blizu da komšiji iz susjedne zgrade na istom spratu možeš dodati kafu ili novine? Međutim, ovo je pitanje mnogo ozbiljnije i dublje. To je pitanje pravne države.
Pravna država
Ovakvi tužni događaji tjeraju nas da se ozbiljno zapitamo: ko je dao sve one dozvole, kao i onu da se gradi praktično na trotoaru? Šta su radile i šta rade inspekcije na ovom i drugim gradilištima? Gdje su osobe koje su odgovorne za sigurnost radnika, obezbjeđenje površinskih kopova ili zaštitu pješaka u saobraćaju?
Zbog toga mi je drago što se u deklaraciji Predsjedništva Bosne i Hercegovine o reformama na putu ka EU govori i o pravnoj državi. Drago mi je da je nova američka ambasadorica u Bosni i Hercegovini već u prvim javnim nastupima govorila o korupciji, a korupcije ima svugdje u društvu, pa i na gradilištima. Zato su ove neshvatljive nesreće možda još jedna, nadam se i posljednja opomena da se stvari moraju mijenjati. I to odmah, bez odgađanja, ukoliko ne želimo da nam se ovakve tragedije ponavljaju.
Previše je tužno gledati tolike ozljede na radu ili saobraćajne nesreće na cestama koje su se mogle spriječiti. Da ne pričam o drugim područjima (javne nabavke, zapošljavanje u javnim preduzećima i administraciji, i tako dalje). Zato treba učvrstiti cijeli lanac. Od policije, preko tužilaštva, do sudstva. Moraju se mijenjati i građani koji učestvuju u korupciji.
Treba iskorijeniti naviku da se nudi mito za bržu uslugu u zdravstvenoj ustanovi. Društvo mora da se probudi! Ne može se sve svaliti na političare, koje su građani na koncu sami birali. Građani moraju dati svoj doprinos – to je neizostavna karika u lancu društvenog oporavka.
Izvor: Al Jazeera