Piše: Zvonimir Nikolić
– Haj'mo sad – ko je ovo?
– Znamo, tata, Sead Kapetanović, sajdžija.
– A ovaj šegrt?
– Znamo, Kemo.
– A ovo?
– Mirna, ona što je sarađivala sa “Kondorom” [lažnim “Valterom”].
– A ovo?
– Znamo, tata, Zis.
– U redu je, savladali ste gradivo…
E tako otprilike u mojoj kući izgleda svaka repriza filma Valter brani Sarajevo. Film koji sam vjerovatno gledao bar 35 puta, ali svaki put mi nekako drago, jer znam da je to film o mom gradu. I vjerujem da nema Sarajlije kojem (ipak) ne zaigra srce od zadnje scene filma. A nekako sam osjećao građansku dužnost da i moja djeca znaju sve o tom filmu, da znaju o Valteru…
Od Čaršije do Dobrinje
U osnovnoj školi su mi učiteljica i nastavnica likovnog govorili da dobro crtam. To dobro crtanje ipak nije bilo ni blizu dovoljno poznavanju matematike ili fizike. Zato nikada nisam ni bio predodređen za arhitektu ili građevinskog inženjera. I unaprijed se izvinjavam struci, jer ovaj tekst pišem kao potpuni amater, a ne vrsni poznavalac građevinarstva. Ali, i kao amater, nekako ne mogu da ne primijetim čudnu gradnju koja se poslije rata događa u Sarajevu.
Takođe, nisam ni istoričar, ali moje noge su za ovih (nepune) 52 godine skratile bar za 0,01 milimetar asfalt svake ulice u centru grada. I nisi trebao biti puno pametan da obiđeš krug oko Vijećnice ili prošetaš pa da tačno vidiš gdje završava granica jednog podneblja grada, a počinje druga. I u tome jeste ljepota – različite kulture, različite gradnje zgrada, svaka na svom terenu i u ovom našem Sarajevu nekako su se prirodno naslanjale jedna na drugu.
Sarajevo je struju dobilo prije mnogih evropskih i svjetskih metropola.
Kad ideš od Baščaršije, prođeš “Slatko ćoše”, već počinju zgrade austro-ugarske gradnje, koje se protežu sve do Marijinog Dvora. A iza kasarne “Maršal Tito” radnička klasa je dobijala stanove socijalističke gradnje, i tako sve do Alipašinog polja. Poslije i Dobrinje. I čisto sumnjam da je neko u ono vrijeme previše i bespotrebno rušio postojeće da bi pravio nove.
Vjerovatno prva zgrada koju sam ugledao sa prozora roditeljskog stana je bila ona Električne centrale. Prvog maja 1895. godine iz te centrale je puštena električna energija. Prije nego što su je dobile neke evropske i svjetske metropole.
To je ona centrala koju je Valter branio i blizu koje je poginuo u noći (5/6. april 1945. godine) oslobođenja Sarajeva i po kojem je dobila ime. U vrijeme mog djetinjstva Ulica Hiseta, tadašnja Brankova, po pjesniku Branku Radičeviću, imala je samo jednu saobraćajnu traku, sa kockama umjesto asfalta, i tramvajsku prugu. Ali imala je ispred moje zgrade i ispred Centrale park sa vjerovatno najvećim platanima u gradu, jednu dugačku klupu, na kojoj je neko uvijek u večernjim satima svirao gitaru, i iza klupe pravu malu šumu breza.
‘Temeljita’ JNA
Ipak, krajem sedamdesetih, Sarajevo je trebalo da se uskoro uključi u porodicu olimpijskih gradova i metropola, a tako mala i uska ulica nije mogla savladati sav saobraćaj prema centru. Morala se renovirati.
I stradali su platani, nestao je park i ona klupa, nekoliko trošnih zgrada uz prugu je srušeno, prepolovljena je pijaca, i to sve na desnoj strani ulice. Ali, eto, imali smo opravdanje, ulica treba da ima tri trake za vozila i jednu za tramvaj.
A raskrsnica ispred moje zgrade je malo pomjerena i Gundulićeva (sadašnja Kotromanića) je pod čudnim uglom ulazila u moju ulicu. Ispočetka je gotovo svako veče poneki vozač zaboravio na to oštro skretanje, pa je završio na trotoaru i u malom parku, u kojem su na mjestu platana zasađene ruže.
Valter je uspio Električnu centralu sačuvati od Von Dietricha, Nijemaca i ustaša, ali nije od tenka bivše Jugoslovenske narodne armije, koji ju je raznio i zapalio 2. maja 1992. godine. I ta zgrada već 23 godine trune, za njenu obnovu nema novca. Navodno je trebala biti renovirana i predviđena je za muzej nauke i tehnike.
Valter je uspio Centralu sačuvati od Von Dietricha, Nijemaca i ustaša, ali nije od tenka bivše JNA.
Ali čemu muzej tehnike kada sam ja jedini djed na svijetu koji stanuje u glavnom gradu neke države koji svoje unuče subotom ili nedjeljom ne može uhvatiti za ruku i odvesti u muzej. Kod nas je zatvoren i Zemaljski muzej, pa kako bi tek radio muzej nauke i tehnike?
I tako, neki dan šetam ulicom mog djetinjstva, posmatram austro-ugarske zgrade sa lijeve strane ulice, ultramoderne zgrade i tržni centar sa desne strane i ruševine koje se nalaze neposredno iza blještavila novih zgrada. Ruševine koje su u Kotromanića ulici otkad znam za sebe. Doduše, rat je pomogao da se i ono nešto malo zgrada koje su valjale pretvore u straćare.
Narodi koji zaboravljaju
Pa onda objekat na čijoj su izgradnji nedavno dva nesretna radnika izgubila život. Vidio sam slike – blistava moderna zgrada iza koje je austro-ugarska zgrada Električne centrale, napola srušena i iz koje raste šiblje i drveće. Sreća pa uvedoše ove jumbo plakate, pa tako bar malo zakloniše našu bruku od svakog stranca koji tom ulicom ulazi u olimpijski grad. I glavni grad.
I nije sporno, lijepo je što se grade nove zgrade. Blještave i sjajne. Ali šta je sa onima koje bi trebale biti spomenici kulture? I da li bismo bar malo trebali voditi računa o tome uklapa li se ta zgrada u taj kvart i okoliš? Mogu samo zamisliti kako će biti ljudima koji usele u tu novu zgradu pogledati kroz prozor? Prvo će ih tramvaj probuditi u pola pet (jer je, kao i sve sa desne strane ulice, zgrada napravljena tik uz tramvajsku prugu), a kada bace pogled prema istoku, ugledat će zidine nekadašnje zgrade. Ako su, naprimjer, po profesiji botaničari, moći će napisati tezu o biljkama koje nekim čudom rastu iz cigli i smeća.
E, moj Valtere, da si onda znao šta mi sada znamo?
I da li, zapravo, sve ide po nekom isprobanom receptu? Nismo je mi srušili, a nemamo para da je popravimo… I onda će priroda odraditi taj posao. Kiša, snijeg, zima… srušit će i ono malo što je ostalo, a pod opravdanjem da ta ruševina ugrožava sigurnost građana, biće srušena da bi napravila mjesta za sasvim novu, staklenu i blještavu.
A znamo šta se dešava sa narodima koji zaboravljaju vlastitu istoriju i vlastite spomenike kulture.
E, moj Valtere, da si onda znao šta mi sada znamo?
Izvor: Al Jazeera