Fotografije djece na Facebooku: Mamci otmičarima?

Znamo li uopšte koliko nama neznanih ljudi „čeprka“ po našoj intimi? (EPA)

Piše: Nataša Gaon-Grujić

U petak nas je sve potresla vijest o otmici dvogodišnje djevojčice Maše. Oteta je iz ruke svoje majke. Nakon dva sata policijske potjere, djevojčica je vraćena roditeljima i svi smo odahnuli.

Brzina kojom se, na svu sreću, djevojčica ponovo našla u zagrljaju svojih roditelja, činjenica da, čini mi se, samo što smo pročitali vijest o otmici, pročitali smo i vijest o sretnom pronalasku, stvorila je, mada mi toga i nismo svjesni, prividan osjećaj sigurnosti.

Već u subotu, desilo se nešto novo, nešto što je više okupiralo našu pažnju, od priče o otetoj djevojčici.

Osjećaj straha

Međutim, čitajući o razlozima otmice, čitajući o načinu na koji su otmičari pronašli Mašu i zašto baš Mašu, u meni je pokrenuo jedan sasvim novi osjećaj straha. Sigurno je svako od vas doživio da nakon prvog osjećaja straha kojim ne možete upravljati i van je kotrole vašeg tijela i uma, osjetite ponovo strah. Ovoga puta kontrolišete uzrocima i postajete svjesni svih posljedica.

Ne znam koji je strah gori, onaj kojim ne upravljate ili ovaj drugi koji je u vašim rukama. Ipak, ova druga dimenzija straha vam pruža mogućnost da neke stvari promijenite, jedna od tih su, možda, i  Facebook profili.

Kako doživljavamo Facebook?  Kao prostor druženja sa prijateljima? Prostor za razmjenu informacija? Prostor za dijeljenje mišljenja? Prostor za dijeljenje naše intime? Koliko je naš privatni život, uopšte, sa Fecebookom ili bez njega zaštićen?  Znamo li uopšte koliko nama neznanih ljudi „čeprka“ po našoj intimi? Da li su nam profili zaštićeni i od ljudi kakvi su Mašini otmičari?  

Nove informacije o otmici govore o tome da su Mašu pronašli na FB profilu Mašinog oca. Nije sigurno Mašin tata u svojoj sreći dijeljenja fotografija svoje kćerkice, dijeleći na taj način ono najvrjednije što ima, niti posmislio da fotografije na FB mogu pokrenuti otmicu. Nije niti slutio da su se njihovi životi mogli zauvijek promijeniti. Ne mogu zamisliti ta dva sata životne agonije. Dva sata bez svog djeteta. Dva sata bez onog za šta živiš i najviše voliš.

I ja sa vama, pišući ovaj tekst dijelim svoju intimu, i ja imam djecu, imam dvije djevojke. Bez Facebooka nema dogovora za izlazak. Facebook koriste za učenje,  rješavanje zadataka  i slanje zadaća. Ja sam im prijateljica na FB i dobro razmislim prije nego što nešto napišem u praznom prostoru predviđenom za komentar. Ipak ja imam cijeli dan da kometarišem ono što one rade, pa ne moram i na FB-u. Nisam ja njima prijateljica na FB jer se tako družim sa mojim curama, ja sam njima prijateljica da bih mogla vidjeti ko su to njihovi prijatelji, da li se pojavilo ime koje ne poznajam? Ja sam njima FB prijateljica jer me strah!

Strah me pedofila. Strah me, dok čitam o djevojčici Maši, otmičara. Strah me tehnologije koja je do te mjere razvijena da može pronaći djevojčicu u Srbiji koja liči na djevojčicu u Francuskoj. Strah me..

Pakovanje od mlijeka

I dok ovo pišem sjetila sam se jednog od razgovora mojih roditelja. Bile su to rane 80-e. Prijatelj mojih roditelja je otputovao u Ameriku. Nakon njegovog povratka svi su imali milion pitanja, kakva je to ta daleka Amerika?  On je rekao:“Sve je ljudi moji super, sve je divno, samo su na pakovanju od mlijeka fotografije otete djece.“

Kasnih osamdesetih mom tati je bio ponuđen posao u Americi, na jednom univerzitetu, mami je predložio da svi idemo u Ameriku, a mama je odgovorila: „Ti nisi normalan, pa da djecu tražimo na pakovanju od mlijeka, ne pada mi na pamet.“ I mi ostadosmo. Tada nismo imali FB profile, nismo imali mobilne telefone, nismo se tagovali i komentarisali.

Da li danas imam FB profil – imam. Da li dijelim svoju intimu – dijelim. Da li uvijek razmišljam šta sve dijelim i ko je sve u prilici da vidi – ne razmišljam. Da li me poslije otmice male djevojčice strah – jeste.

Pitanje je samo koliko dugo ćemo o ovome razmišljati, koliko će, već sutra, neka nova vijest, a nažalost  2000-te nas ne maze i većina vijesti su loše, naša razmišljenja preusmjeriti na našto drugo, a fotografije naše djece na otvorenim FB profilima ostaju kao mamci…

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO