Piše: Zvonimir Nikolić
Prvi dan po dolasku na more, obično tražiš poštu da se javiš roditeljima da si sretno doputovao, ukratko objasniš gdje ti je smještaj i ostale detalje. U tim malim poštama je uvijek bila gužva, naročito oko telefonske govornice. Čekaš u redu, kažeš broj koji treba da se nazove i gubiš vrijeme dok teta sa šaltera ne vikne: “Sarajevo-kabina 1”. Onda čuješ sam sebe kako vičeš dok roditeljima objašnjavaš tok događaja proteklog dana uz poglede i prisluškivanje razgovora svih ljudi u pošti.
Negdje peti-šesti dan kupiš razglednicu „Pozdrav iz Žuljane“, uredno na nju nalijepiš marku i napišeš:
– Dragi moji, ovdje nam je veoma lijepo. Sva moja raja je ovdje. Jedemo dobro i svi smo zdravi. Zoka je nagazio ježa u moru, ali izvadili su mu sve bodlje i sad je uredu. Ja ću još jedno 7-8 dana biti ovdje i uskoro se vidimo. Voli vas Zvonko
Kad kovanica ode u nepovrat
Tih dodatnih 7-8 dana su zavisili samo od jednog. Koliko para-toliko muzike/ljetovanja/. Dešavalo se da se vratim kući pa tek za koji dan stigne i ona moja razglednica.
A razglednice smo skupljali. Skupljali smo i marke sa razglednica i pisama. Odljepljivali ih parom da se ne pocijepaju. Svako od nas je tada imao neki album. Neko sa sličicama Oto-moto iz 1973, neko sa Mundijala 1974, neko album sa značkama, neko album sa poštanskim markama…
I tako…čitam, ovih dana se navršilo 139 godina od kako je Alexander Graham Bell obavio prvi uspješan telefonski poziv. Iako kažu da su se još dvojica naučnika otimali sa njim oko toga ko je bio prvi. Gledajući stare filmove ili prastare fotografije, lako je zaključiti da je narednih 100 godina aparat napredovao tako što se spustio sa zida na neki stolić i što su se dvije funkcije slušanja i pričanja sjedinile u jednu i stvorile telefonsku slušalicu.
U vrijeme mog odrastanja, dobar dio raje nije ni imao kućni telefon pa su se „neodložni“ razgovori obavljali iz govorinice na Marindvoru ili kod Fisa. Tada sam najviše sitnine i trošio na telefon. Nazovem simpatiju, pa kad se javi, zbunim se i prekinem vezu. A kovanica ode u nepovrat.
Osamdesetih godina u našim krajevima pojavili su se i telefoni sa tipkama. Bez brojčanika. Čak je „Iskra“ Kranj dobila neku nagradu za izuzetan dizajn pljosnatog telefona, pomalo futurističkog izgleda za to doba.
Početkom devedesetih po Jugoslaviji su se otvarali free-shopovi, pa su se u njima mogli kupiti i telefoni koji su imali poziv na čekanju, sa muzičkom podlogom nekog valcera.
Pojaviše se i bežični telefoni sa antenom što se izvlačila kao automobilska antena.
I vjerovatno je većina nas razmišljala da je to plafon tehnike i da „nema dalje“.
Tako daleko…
U modu su ušli i telefax aparati, a u to vrijeme je posebno popularna bila reklama „Za biznisa konju jedan“, firme HORS (skraćenica od House of the rising sun)
A onda sam na TV gledao neku emisiju, čini mi se da se zvala „Čekajući 2000-tu“, (emisija u kojoj su predstavljani noviteti iz svijeta nauke i tehnike), koja je kod nas prikazivana sa nekoliko godina zakašnjenja, i na njoj prikazan prvi mobilni telefon. Pokazaše ljude koji čekaju u redu pred telefonskom govornicom i čovjeka u crnom odijelu koji na sred ulice drži telefon i priča, a nema nikakve žice.
Tada je to izgledalo tako daleko…
Ipak, uskoro sam i ja imao prvi mobilni. Doduše službeni. Četvrtasti Sony CMD X1000 kojem se izvlačila samo slušalica (zvučnik). Bilo je u njemu, brat-bratu, 400 grama /iako fabrička specifikacija kaže 236g /i dvije funkcije – telefoniranje i sms poruke. Zato sam mogao birati između desetak tipova pištanja zvona. Ubrzo je dobar dio grada nosio mobitele zakačene kukicama za kaiš od hlača ili u torbicama specijalno dizajniranim da se provuku kroz kaiš. Tada nam se još nije toliko žurilo, pa kad zazvoni, prvo dumaš je li tebi zvoni, jer smo gotovo svi imali iste melodije na telefonu, pa otkopčaš torbicu, izvučeš telefon, osmotriš ko zove da pretpostaviš i zašto zove, i po završetku razgovora, obrnutim redoslijedom sve spakuješ. Neki su nosili i po dva mobitela na hlačama.
Najsmješniji su bili oni što su ih na ljetovanju kačili na kupaće gaćice ili po granama borova na plaži.
Ubrzo su mobiteli počeli da se smanjuju i dobijaju više funkcija.
Moj sljedeći telefon je bila Motorola StarTac. Preklopni telefon, relativno malih dimenzija sa funkcijom vibracije. Mislim da je to telefon koji se i najčešće koristio u nekadašnjim holivudskim akcionim filmovima. Kažu da je prodat u čak 60 miliona primjeraka.
A onda je 2000-te godine na tržište izašla nesalomljiva i neuništiva Nokia 3310. Koliko se sjećam to je bio prvi model bez vidljive antene. Ako je vjerovati podacima, prodata je u nevjerovatnih 126 miliona primjeraka. I dan-danas kruže legende o tom telefonu. Svi se slažu u jednom, bio je neuništiv, imao je bateriju koja je mogla dugo da traje, mogao si pričati i u tunelu i sjećaju se dvije ruke koje idu jedna prema drugoj dok se pali telefon sa karakterističnom melodijom Nokije.
Poslije te Nokije tržište je preplavljeno mobilnim telefonima svih mogućih proizvođača. Pojavili su se telefoni sa prvim WGA kamerama, pa moderniji i bolji, ali je ipak jedan telefon 2007 godine napravio pravu malu revoluciju. Nokia N95. Vjerovatno je bio telefon ispred svog vremena. Imao je gotovo sve.
Poslije se pojaviše Androidi, Iphoni sa novim, revolucionarnim idejama.
Danas je nezamislivo (iz perspektive vremena od prije samo desetak godina) šta sve sadrži i kakve su mogućnosti jednog „pametnog“ telefona. Jedno je sigurno, pojavom mobitela, počeli smo zaboravljati brojeve telefona, budilnike više niko ni ne koristi, fotoaparate i videokamere nose samo oni koji su baš zaljubljeni u fotografiju i film, zaboravili smo na male notese u kojima su bili brojevi nama bitnih osoba i zaboravili smo na telefonske govornice. A zaboravili smo i rukopis dragih osoba.
‘Sarajevo, kabina 1’
A sve se to dogodilo u samo dvadesetak godina.
U ovom vremenu, najgore što može da ti se dogodi je da zaboraviš telefon kod kuće, jer ko zna šta se sve može dogoditi dok si ti bez telefona – iako se uglavnom ne dogodi baš ništa ili ti se potroši baterija.
Ipak, ponekad mi padne na pamet kako bih volio opet čuti onu tetu u pretrpanoj pošti da kaže:
– Sarajevo-kabina 1.
Ili kako bi lijepo bilo otvoriti sanduče za poštu i u njemu zateći razglednicu.
Pa makar bila i moja sa ljetovanja.
Izvor: Al Jazeera