Piše: Danijela Majstorović
Onlajn društvene mreže poput Twittera i Facebooka danas zauzmaju centralno mjesto u svakodnevnici brojnih korisnika/korisnica gdje se ogleda bogatstvo onlajn života svih nas koji smo dio tih zajednica. Glavna odlika života na onlajn mrežama jeste samootkrivanje, koje je uvijek isproducirano, bilo da otkrivamo stvarnog/stvarnu “sebe” ili kreiramo i otkrivamo nekog/neku drugog/drugu “sebe”.
Iako su nam za logovanje potrebni korisničko ime i lozinka, što ukazuje da lične informacije koje odlučujemo dijeliti prilikom komuniciranja sa ostatkom onlajn zajednice nisu javne i za sve, već samo za određene grupe ili mrežu “fejsbuk” prijatelja, društvene mreže nude priliku da iskreiramo šta god želimo i to dijelimo sa većim brojem ljudi koje za prijatelje biramo manje ili više restriktivnim putevima. Neki/e bi rekli/e da one izrazito doprinose demokratičnosti i pluralizmu mišljenja.
Definicija javnog prostora
Društvene mreže se nalaze na ničijoj zemlji okupirajući liminalni, granični prostor između privatnog i javnog i dilemu oko toga kakav je zapravo taj prostor možda je najbolje postaviti samim korisnicima/korisnicama.
Interesantno je poređenje sa barom u koji ulazimo da bismo javno izložili “proizvedenog” sebe kao verziju sebe koja je isključivo namijenjena za javnu upotrebu i koja je dostupna velikoj i nedefinisanoj javnosti”(Burkell et al., 2014). Ako uzmemo u obzir sve veće pooštravanje zakona koji ovakve informacije koriste kao dokaze u prekršajnim postupcima, s pravom se postavlja pitanje o definiciji javnog prostora i odgovornosti za javnu riječ.
Stvar se dodatno komplikuje ako u jednačinu ubacimo govor mržnje, klevetu, vrijeđanje naspram slobode mišljenja i govora, formalno regulisane poveljama o ljudskim pravima ali, neformalno, i normama odnosno praksama privatnosti učesnika/ca u društvenim mrežama.
Ovo opiranje “definisanju” ogleda se u svakom vidu rasprave o Facebook statusima i objavama i neminovno povlači pitanje odgovornosti: imam li pravo podijeliti ili retvitovati informaciju o otvaranju najsavremenije laboratorije za vjeronauk u Srpcu, na primjer, ispod koje će se razviti ironična i duhovita rasprava koja obesmišljava i kritikuje ovaj predmet?
Da li mogu postaviti pitanje da li uopšte postoji javna rasprava na univerzitetima i medijima, kao javnim prostorima gdje možemo raspravljati o neophodnosti ovakvih i sličnih laboratorija u državi gdje studenti/kinje i profesori/profesorke društvenih i humanističkih nauka nerijetko citiraju sa Vikipedije jer nemaju niti će imati pristup skupim bazama podataka sa relevantnim svjetskim člancima utemeljenim na naučnim istraživanjima i najsavremenijom teorijom?
Da li kao studentkinja, koja citira s Vikipedije, dolazi sa evropske periferije ali istovremeno i misli svojom glavom, uviđam da moja država ne ulaže ništa u javno obrazovanje koje masno naplaćuje i stoga organizujem masovne studentske demonstracije koje imaju za cilj besplatno obrazovanje? Hoće li me uhapsiti za to? Da li sam spremna robijati za to?
Vratimo se za trenutak pravnim finesama: dok je Član 7. Spornog Zakona imao namjeru da cenzuriše već cenzurisane medije, Član 8. je bio još sporniji zbog snažnog subjektivnog karaktera odredbe jer ostavlja otvoreno pitanje šta koga vrijeđa u tolikoj mjeri da kod njega/nje izaziva osjećaj fizičke ugroženosti odnosno uznemirenosti.
Političke elite kojima je ovakav zakon, neutemeljen u evropskom Acquis communautaire-u, važan, imaju imunitet, na njih se isti ne primjenjuje te stoga olako i bahato njime mašu, tvrdeći da neće uticati na građane.
Preispitivanje prava
Da li desperatno onlajn “hejtanje” i ironija, kao jedini preostali slobodni prostori javne misli, u konačnici bivaju izjednačeni sa terorizmom i da li će autocenzura svakog slobodno mislećeg pojedinca/pojedinke biti odgovor na nejasne mjere koje novi Zakon o javnom redu i miru nejasno pretpostavlja?
Možda je, kako Bursać veli “bespotrebno i uludo primjenjivati ovaj Zakon po kičmi i novčaniku građanina RS-a, jer taj isti građanin predstavlja opasnost za Srpsku, jednaku onoj koju opozicija predstavlja za vlast. Dakle, nikakvu!”. No pitam se čije li će glave prve pasti za javnu riječ prije nego ne odemo svi u azile, izbjegličke kampove, na bauštelu, ili na stipendije?
Pitanje rekontekstualizovanja kao nasilne resemantizacije društvenih mreža kao javnog prostora je lažna dilema. Nije problem da li je Facebook privatan ili javan već za kakvu vrstu javne riječi/kritike se neko može smatrati odgovornim/om. Dok smo prije par nedjelja ispisivali da smo svi Charlie Hebdo, paralelno su izlazili članci o tome kako su neke od karikatura slobodarskog francuskog satiričnog časopisa bile rasističke, kreirajući vibrantan javni prostor gdje mišljenja nisu bila crno-bijele ili- ili tvrdnje već duboko kontekstualizovani opisi i argumenti gdje su se još jednom preispitivala prava, slobode i odgovornosti.
U društvu poput onog u RS-u, javna sfera nema pluralnosti, ne dozvoljava drugo i drugačije, ljudi su prestrašeni i potkupljivi, što jasno pokazuju glasovi za Zakon pojedinaca Koalicije Domovina, ali i činjenica da je opozicija sedam godina za Zakon znala, a od ljeta i za sve njegove izmjene, i da je svo to vrijeme bila nijema. I Facebook i Twitter u Srpskoj bile su rijetke oaze gdje se posljednjih osam godina postojeća hegemonija barem malo dovodila u pitanje.
U takvom sistemu, ograničiti javnu riječ i to onu kritičku, disonantnu predstavlja, kako Boro Kontić, navodi “klimaks jednog političkog projekta, potvrdu njihove postojanosti ka apsolutnoj kontroli informacija i završno pokazivanje mišića totalitarne vlasti”.
Sve ovo ne bi bilo strašno da informacije sa društvenim mreža ne postaju mjerodavne u prekršajnom postupku ako se uzme u obzir pitanje njihove prihvatljivosti na sudu, naročito kad se privatnost počne odnositi na potpuno nove oblike ličnih i privatnih prostora za koje se društvene norme u najboljem slučaju tek počinju razvijati (Barnes 2006; Debatin 2009).
Dok u Kanadi npr. Kanadska povelja prava i sloboda štiti pojedince/pojedinke od vanrazumne sumnje kad je prihvaljivost interenetskog sadržaja u pitanju, ovakav Zakon, bez jasno definisanog opisa šta “remećenje” zapravo znači, ko definše šta je nepristojno, uvredljivo i uznemirujuće za koga bez niza podzakonskih akata i bez totaliteta okolnosti u kojima se privatnost u javnosti zapravo definiše?
O radu državnih organa
Šta je s profilima čiji se server nalaze daleko od RS i BiH, da li se i oni mogu smatrati javnim mjestima a Zakon prekršajima Republike Srpske kaže da to može biti “prekršaj počinjen na internetu ili veb okruženju kada je posljedica nastupila na teritoriji Republike Srpske ili serverima provajdera u Republici Srpskoj”?
Sva sreća pa se ove posljedice ne odnose na izraženo mišljenje o radu državnih organa i drugih javnih organizacija”- zasluga Adama Šukala i Napredne Srpske, kako on na blogu veli, ali ni on ni slični njemu ne propituju kako je u javnom prostoru RS-u biti sirotinja, žena, nekonstitutivan, radnička klasa, rasna, vjerska, politička i ina manjina koja se ne može pozvati na isti Zakon kad je pitanju njihov opažaj nepristojnog, uvredljivog, uznemirujućeg dok kopaju po kontejnerima.
Za mene je nepristojno, uvredljivo i uznemirujuće da nema posla za mnoge članove moje porodice, da je javna sfera totalitarna, da živimo orvelijansku stvarnost dvadeset godina nakon završetka rata, da nema višestrukosti perspektiva kad je u pitanju priroda posljednjeg ali i prethodnih ratova, priroda mira, odnos prema Dejtonu, odnos prema privatizaciji, privredi, odnos prema manjinama, mobing na poslu i sl.
Uznemirava me i vrijeđa me što nas mediji tretiraju kao nepismenu marvu koja ne zaslužuje bolje nudeći “svoju” verziju istine i isključivost svakog ko ne ispunjava Pinkove estradne standarde ili je bijeli Srbin li Bošnjak zabrinut za nacionalni interes i moć?
Uznemiruje me što nas režimski licemjerni stručnjaci uvjeravaju da je sve u redu dok nam marketinški stručnjaci prodaju super-sjecko i kreme protiv bora, što se fakulteti završavaju preko štele i što će nam djeci predavati neznalice. Uznemiravaju me i vrijeđaju brisanje i preispisivanje istorije, mafijaši, korupcija, nemar i bahatost. Remete mi mir i stvaraju nemir. Pomalo me uznemiruje i to što se i neke malo drugačije snage u našem društvu malo bolje ne organizuju, ali to je “melanholija Ljevice”. A bez onih koji se bune nema tog sutra koje treba doći. Nema nas koji ćemo tek biti. I to me uznemiruje.
Kakva će biti praktična primjena novog Zakona i da li će se hapsiti ljudi koji javno hejtaju ili provociraju moć na svojim zidovima? Da li će se hapsiti ljude koji retvitaju ili šeruju Puhala, Bursaća, Diklićevu i šačicu drugih slobodnomislećih pojedinaca iz RS-a? Da li će hapsiti samo one kojima su profil i postovi na profilu javni ili ćemo, strahujući od potkazivača, ograničavati šta nam na zidu mogu vidjeti fajezbuk prijatelji, pa se na kraju i prestati glasati?
Hod po ivici ponora
Da li bi to značilo hapšenje nekih budućih šetača u borbi za javno dobro, recimo neki park ili fabriku? Da li je sve zapravo spin da bi se prikrila afera “dva papka” ili još jedna tranša MMF-a za plate i penzije koju će nam unuci vraćati? Da li će nas nazivati psihijatrijskim slučajevima i naplatiti 550KM kada usamljenički budemo kritikovali vlast, poput Draška Ćupa, prije godinu dana u Banjaluci? Da li ćemo imati snage i kapaciteta za borbu protiv nasilja, straha i jednoumlja?
Veteran jedne ovakve borbe, Dragan Vulić je rekao Normalnom čovjeku je sve jasno, ali neki svjesno i namjerno zatvore jedno oko i prave se blesavi.
O neko opet zatvori oba oka kako ne bi vidio šta se događa. Svima nama se dešava zajednički hod po ivici ponora…Opet bih ponovio isto, možda mrvicu drugačije obzirom na to šta sam sve proživio, ali definitivno ne bih mogao da živim kao žohar. Ili bih živio kao čovjek ili nikako!”
Na nama je da odlučimo da živimo kao ljudi ili umremo kao žohari.
Izvor: Al Jazeera