Piše: Zoran Čutura
Nisam imao puno trenera u karijeri – ne volim tu riječ karijera, jer dio života u kojem sam profesionalno igrao košarku ne smatram ni vrednijim, ni manje vrijednim od onih dijelova koji su prethodili, i onih koji su slijedili, ali bolja riječ ne postoji, jer sam se košarkom bavio u nekim drugim vremenima, onima kad su treneri trajali dulje i nisu bili samo najamna (doduše, skupo plaćena) radna snaga kao danas. No, i među tim trenerima koji su me vodili bilo je svakakvih ljudskih profila, o nekim suvremenicima sam još i čuo svakakvih priča, pa mi se svako toliko u glavi javi iskra prisjećanja na davna vremena.
Ovom je zgodom okidač za prisjećanja bio film Wiplash, koji će vjerojatno dobiti nekog Oscara, a u osnovi se radi o poprilično banalnoj priči, temeljenoj na odnosu između sadističkog i perfekcionističkog profesora muzike i (pre)ambicioznog učenika. Samo što je banalna priča sjajno upakirana, pa i film ima sjajne ocjene.
Mislim, možda se radi samo o meni i mom karakteru, a možda i ne, da je snimiti film(ove) o međuodnosima igrača i trenera kroz sedamdesete i osamdesete, a to je film koji sam živio i preživio, Wiplash bi ostao samo obiteljski film, koji se gleda nedjeljom popodne, poslije obilatog ručka, dok brada pada na prsa. Kakvih je tu sadista bilo, kakvih neznalica, kakvih ignoranata, kakvih krivih procjena, kakvih patologija, kakvih uništavača ljudskih života… Iz današnje perspektive, dobar dio odnosa koji su tada spadali u kategoriju “normalnog” u ovo bi vrijeme bili podložni ozbiljnim sudskim tužbama…
‘OK, šalji me odmah’
Znam trenera koji je igraču gurnuo glavu u zahodsku školjku jer nije bio zadovoljan njegovim odnosom prema obavezama, znam i trenera koji je igraču kazao da sutradan na trening donese papir na kojem je napisano “ja sam budala” (stotinu ili tisuću puta, taj sam detalj zaboravio…). Kasnije je taj igrač napravio sjajnu karijeru (opet ta karijera), a trener je ostao na istoj razini…
Prije tih trideset i više godina trenerski zanat, “know how”, još je bio u povojima, treneri su se učili na igračima i pisali su disertacije na njima (ili nama…), a te su im disertacije pomagale u osobnom probitku. U mlađim dobnim kategorijama najčešći savjeti koje sam čuo bili su “sad treba zaorati … po ledini”, ili “sad treba gristi parket”. Vjerojatno nisam ni znao što je to ledina, kao gradsko dijete, a o oranju sam tek učio u školi.
Jednom je velikom treneru omiljena opaska bila “vidi ih, pet budala na terenu i pet mumija na klupi”, omiljena prijetnja da će poslati igrača “natrag u mjesto xy iz kojeg je i došao”, sve dok jedan od tih igrača nije na turneji po dalekoj zemlji rekao “OK, šalji me odmah”, i izašao s terena usred utakmice. Poslije toga više nije bilo “slanja doma”. Kao mladi igrač svjedočio sam i svađi trenera i igrača, koji su se dovikivali kroz otvorena vrata “stan budeš vratio”, “stan budem vratio kad ja hoću”, da bi se sutradan ujutro na doručku i jedan i drugi pojavili sa smiješkom – “onaj mali nesporazum smo izgladili”.
Jedan je Dragan Šakota
U tom trenerskom društvu osoba kakva je Dragan Šakota ostala mi je u sjećanju kao odmjereni gospodin čovjek – surađivali smo u nesretno predratno vrijeme sezone 1989/90. Tad je on, srpski trener, iz Zadra došao u Cibonu, koja je bila na strmoj i skliskoj nizbrdici, po osipanju momčadi koja je dva puta pokorila Europu i odlasku Mirka Novosela, koji je, pod nikad do kraja razjašnjenim okolnostima vezanim uz transfer Dražena Petrovića u Real, morao abdicirati i otišao je u Napulj. Nisu to, dakle, bila dobra vremena za preuzimanje Cibone – kako za Šakotu, tako i za bilo koga drugog – ali smo se u posljednjem ligaškom kolu ušuljali u doigravanje, bili smo četvrti i sačuvali smo dostojanstvo koliko-toliko.
Kasnije tog ljeta bio je pomoćnik Dušanu Ivkoviću u Argentini, na Svjetskom prvenstvu gdje je SFRJ osvojila zlato, a ja sam sve to (uglavnom) gledao iz prvog reda. Šakota je potom otišao svojim putem, ja sam ostao u Zagrebu, ali smo kroz proteklih četvrt stoljeća držali kontakte, poštujući jedan drugoga. Možda sam propustio poantu – ovu pričicu pišem jer je on jedan od rijetkih trenera koji nikad nije digao glas na igrača, koji nikad nije uvrijedio ili potcijenio igrača, koji je tražio povratnu informaciju, koji je učio igrače, ali je i učio od nas, i to je tada bio novitet za mene.
Puno kasnije mi je rekao da “nije bio dobar trener dok je vodio Cibonu”, tada je još slagao “puzzle” posla koji je odabrao za životni poziv. A kad je naučio – imao je krasnu trenersku karijeru u Grčkoj, gdje je kao trener AEK-a osvojio nacionalno prvenstvo 2002. u epskom finalu doigravanja protiv Olympiacosa, vraćajući se sa zaostatka 0-2. To je jedino osvojeno prvenstvo za AEK u posljednjih 45 godina.
Ponovo na ‘mjestu zločina’
Klub su osnovali Grci izbjegli iz Istanbula, poslije grčko-turskog rata (1919-22), kad su mirovni pregovori uključili i “humano preseljenje”. Uh, kako mrzim taj termin, koji sam puno puta čuo tijekom onog (ili ovog, za nas će rat vječito trajati) krvavog rata u regiji. Sjetim ga se svaki put kad čujem AEK. A odmah po dolasku u Grčku je osvojio Kup pobjednika kupova s Paokom 1991. Ako stvari postavimo u odgovarajući kontekst – tada grčki klubovi nisu dominirali europskim natjecanjima kao danas – to je također bio rezultat za povijest, jer je to bio prvi europski trofej grčke košarke od 1968. godine, kad je AEK uzeo Kup kupova igrajući na antičkom Panathinaiko stadionu pred 80.000 gledatelja, a to je i dalje rekord u broju gledatelja što se tiče europske košarke.
U igri asocijacija, malo o filmu, malo o trenerima, našao sam za shodno napisati nešto o Draganu Šakoti (izostavit ću taksativno nabrajanje klubova, od beogradskog IMT-a nadalje, i rezultata, to bi zahtijevalo previše prostora) i jer se prije dva i pol mjeseca “vratio na mjesto zločina”, ponovo preuzimajući AEK.
Taj je klub posljednjih godina prolazio kroz tešku fazu postojanja. 2012. je službeno dobio amaterski status, igrali su treću ligu, dotadašnji vlasnici su se povukli i to je bila ona varijanta “kad toneš – potoni do dna, kako bi se mogao odgurnuti nogama”. U dvije sezone se AEK vratio u prvu ligu, bili su prvi u trećoj, pa u drugoj ligi, ali su aktualnu sezonu počeli s 1-4. Kao svojevrsni spasitelj je pozvan trenerski veteran Šakota (62 godine, vrijeme leti), koji je za obiteljski dom izabrao Atenu, koji odavno ima i grčko državljanstvo i koji je preuzeo momčad u trenutku kad na recesijskom tržištu baš i nema posla te su sada na 7-7.
Kakav otac, takav sin
Uz igračke promjene i povećanje budžeta, koji je od 400.000 eura na početku sezone narastao na 2,5 milijuna eura. Ambicija im ne nedostaje, već iduće sezone pokušat će “napasti” i Euroligu. Barem tako Šakota kaže. Nova vlasnička struktura prihvatila je njegov program, imat će priliku raditi na duge staze, dogovorili su se da ostane od 2017. godine. Makar takvi dogovori u današnje doba ne znače puno…
Od značajnijih imena vratili su centra Iana Vougioukasa na domicilni teritorij, potpisali nešto stranaca veterana, recimo Engleza Popsa Mensah-Bonsua i Kanađanina Carla Englisha, čovjeka čije se “lude ruke” sjećamo iz Zadra i čovjeka koji je trenutno prvi strijelac grčke lige, a zanimljivo je i da je Dušan Šakota, trenerov sin, u startnoj petorci.
Maleni dečkić s kraja osamdesetih, iz spomenutog zagrebačkog doba, u međuvremenu je narastao. Kao teenager je osvojio sve što se osvojiti može s Panathinaikosom, ali sa statusom “dečka koji tek obećava”, pa doživio i preživio tešku ozljedu kao igrač Pesara (čak mu je i život bio u opasnosti zbog pogrešno postavljene dijagnoze), oporavljao se godinu dana, vratio se u Belgiji, igrao u Rusiji i ponovo Italiji (Varese), da bi se s tatom po prvi put u ulozi igrač-trener ujedinio u AEK-u.
Eto vam filma, romana, kako god hoćete. Wiplash je oscarovska senzacija za Amerikance, imamo mi ovdje i bolje priče. Barem tri ćete naći u ovom tekstu. Samo što smo mi ovdje prelijeni da bismo ih upakirali na pravi način.
Izvor: Al Jazeera