Piše: Zvonimir Nikolić
Osmog februara 1984. godine, svečano su otvorene XIV Zimske olimpijske igre u Sarajevu, a mi ćemo kao i skoro svake godine (izuzimajući one ratne) dostojno obilježiti taj datum.
Ove godine slavimo 31. godišnjicu.
Čini mi se da sam negdje na radiju prvi put čuo glas Ante Sučića koji se javio u neki program i rekao da smo te 1978. godine u Atini dobili organizaciju Olimpijade. Znam da su spominjali da su kandidati bili japanski Sapporo i švedski Geteborg. ( ‘ta će Japanci i Šveđani?)
Vjerovatno ne postoji ništa novo što bih napisao u vezi tog događaja. Znam da smo željno iščekivali snijeg, koji je pao u noći prije samog otvaranja. Kojeg su radni ljudi, građani, vojska, milicija,civilna zaštita, đaci i studenti, pomeli još u toku padanja.
Prve konzerve Coca-Cole
Ne vjerujem da postoji niti jedan Sarajlija koji tih dana nije bio najponosniji na svijetu. Bili smo vijest na svim mogućim televizijama. IBM i Mitsubishi su bili tek neki od sponzora a prvi jumbo plakat u Sarajevu (sa slikom Mitshubishi space wagon) je bio postavljen sa bočne strane nebodera“ Rapid“ na Skenderiji.
Pojavile su se i prve konzerve Coca-Cole. U to doba vrlo luksuzni Bosna-express vozovi sa stjuardesama su vozili dva puta dnevno za Beograd i jednom dnevno za Zagreb a na Sarajevski aerodrom je prvi put sletio najveći JAT-ov avion DC10, direktno iz New Yorka.
Svi su bili oduševljeni gostoljubljivošću Sarajlija a prve riječi stranaca koje su naučili na našem jeziku bile su: Nema problema!
Zapravo, tih dana je sve bilo savršeno. Od vremena do ljudi.
Ni u najgorim noćnim morama nismo mogli zamisliti da ćemo osam godina kasnije ponovo postati vijest.
I to ona najgora moguća. Vijest u kojoj je glavna riječ bila smrt. I da ćemo od grada koji je nepunu deceniju ranije brojao medalje i turiste, postati grad koji broji mrtve, ranjene, unakažene…
I prošao je rat. Mi koji smo imali sreću da ga preživimo, obilježavamo obljetnice.
Olimpijade se održavaju negdje drugo.
Nabrajati šta je sve porušeno tokom rata od Olimpijskih objekata bi bilo previše. Lakše je reći da je dobrim dijelom sačuvana Skenderija, olimpijski stadion (isto dobrim dijelom) i da je relativno čitava ostala zgrada u kojoj je bilo sjedište Olimpijskog komiteta (poslije firme ZOI 84). Sve ostalo je porušeno.
Faza ‘trajnog propadanja’
Sada, 31 godinu kasnije sve je drugačije. Imamo olimpijske objekte koji su kao u nekoj fazi rekonstrukcije, (u narodu se to kaže „faza trajnog propadanja“), imamo firmu ZOI 84 čiji radnici nisu primili ko zna koliko plata, imamo saobraćaj u kojem sve radi a ništa ne funkcioniše, imamo blistave zgrade u staklu i skele na kojima radnici gube živote, imamo ulicu Uglješe Uzelca (gradonačelnika Sarajeva u vrijeme Olimpijade) u prigradskom naselju Doglodi, imamo nekadašnji ponos grada, hotel Holiday inn, u prilično jadnom stanju, imamo zatvorene muzeje…
Nekako je usput i nestalo sve ono što je imalo prefiks –olimpijski. Nestali su Olimpic-express vozovi sa kojima si mogao do Ploča doći za dva i po sata, odgledati usput neki film i pojesti ručak u vozu. Nema ni turističke agencije Olimpic-tours koja je uz Unis-tours bila vjerovatno najpoznatija sarajevska agencija, a dobar dio stanovnika Sarajeva ni ne zna gdje je bilo Olimpijsko selo. A malo šta je ostalo i od Olimpijskog duha.
Ostalo je evociranje uspomena, sjećanje na pjesmu „Lijepo je bilo u Sarajevu, doviđenja u Kalgariju“ i na riječi Juana Antonija Samarancha: Doviđenja drago Sarajevo!…
Što se mene tiče, ja sam vjerovatno poseban slučaj. Šestog februara sam iznenada dobio napad bubrežnog kamenca. I dok su u Sarajevo stigli turisti iz cijelog svijeta da gledaju uživo ovaj događaj, ja sam ga pratio na crno-bijelom tv-u Urološke klinike u Sarajevu. Iz bolnice sam izašao tri dana nakon završetka Olimpijade.
Ipak, nekoliko dana prije, upoznao sam plavokosu djevojku iz Sarajeva, zaposlenu u Sveučilišnom računskom centru (firma koja je radila kompjutersku obradu podataka za ZOI). Spojila nas je avionska karta za Zagreb i 15 mjeseci poslije je postala moja supruga. Da nije bilo Olimpijade, ko zna da li bi se ikada sreli, tako da se i naš brak može nazvati Olimpijski.
Kolektivni san
A mi…mi ćemo i dalje obilježavati obljetnice, sjećati se vremena kada je cijela Jugoslavija bila malo Sarajevo i vremena što bi se zadnjih dana modernim rječnikom reklo: Je Suis Sarajevo.
Moja mati će ponekad obrisati prašinu sa slika iz starih albuma među kojima su i zahvalnice za donacije koje smo nas četvero, kao i većina tadašnjih uposlenika, uplatiti od svoje plate kao svoj dopinos sarajevskoj olimpijadi.
Iz sadašnje perspektive, izgleda mi kao da smo svi kolektivno odsanjali jedan lijep san.
Iz kojeg se mučno budimo već par decenija.
Nadam se da moja djeca, ostala sarajevska i bosanska djeca neće živjeti od sjećanja svojih roditelja.
E, moj Vučko jarane…nema problema.
Izvor: Al Jazeera