Piše: Nihad Kreševljaković
Mir nije odsustvo rata; to je vrlina; stanje svijesti; raspolaganje dobronamjernošću; povjerenje; i pravda.” – Baruch de Spinoza, 1670.
Ne zvuče li savršeno logične Spinozine riječi napisane u njegovom djelu Teološko-politički traktat iz 1670. godine? Suštinski istu misao izrekao je i Martin Luther King Junior, jedan od simbola borbe za ljudska prava i čovjek koji se smatra globalnom inspiracijom. Rekao je: “Stvarni mir ne ogleda se u prestanku tenzija već u prisustvu pravde.”
Ipak, onim građanima/kama Bosne i Hercegovine koji/e se sjećaju 1995. godine sigurno su bližim zvučale pragmatične riječi Benjamina Franklina: “Ne postoji dobar rat i loš mir.”
Spinozina rafiniranost ili Lutherov idealizam bili su isuviše kompleksni ljudima suočenim s četverogodišnjom opsadom bez osnovnih uvjeta za život, izloženim svakodnevnim ubijanjima, kasapljenju, masakrima… Posljedice rata, osjećaj potpune napuštenosti i izgranatiranosti nepravdom učinile su svoje. Prevagnuo je Franklin pred Spinozom i Lutherom.
Spinoza je ekskomuniciran “velikom anatemom”, proklet je, izboden nožem i na kraju u prognanstvu umire od tuberkuloze. Luther je (u doba kada se rjeđe koristila riječ terorizam) ubijen iz snajpera. Njegova sudbina slična onoj brojnih Sarajlija svakako njegove riječi čini manje ubjedljivim. Uz to, napomenimo da su već i Bosanci uveliko živjeli u miru kada je krajem 2009. Lutherova obitelj uspjela da u građanskoj parnici protiv Loyda Jowersa dokaže da Luther nije bio žrtva samotnog ubice J. E. Raya već žrtva šire zavjere u kojoj je Jowers nabavio oružje za atentat i unajmio Raya, a prema nalogu mafijaškog šefa iz New Orleansa… I Franklinova izjava o ratu i miru manje je poznata od njegove općekorištene izjave da “vrijeme je novac”!
Snalaženje manipulatora
Manipulatori i spletkaroši se, prema pravilu, uvijek bolje snalaze u neredu od dobronamjernih ljudi. Jednostavna priča o Bosni zakomplicirana je danas do te mjere da su mnogi obeshrabreni da se uopće počnu i baviti njome. Kako bi se taj problem odgurnuo od Evrope, namaštavaju se bajke o tom čudnom nerazumljivom Balkanu kao da on nije refleksija evropske nesposobnosti da se suoči sama sa sobom. Mnogi, u želji da saperu vlastitu savjest, radije sve zaboravljaju. Zaboravljaju da se u Bosni nisu samo branili bosanski muslimani suočeni s genocidnom politikom iz susjednih, tradicionalno nedobronamjernih država predvođenih Tuđmanom i Miloševićem, već da se tada u Bosni vodio rat za dušu Evrope, za ideju u kojoj je različitost blagodat a ne kazna!
U tekstu “Lament nad Bosnom” objavljenom 1995. u The Nation, neposredno nakon potpisivanja Dejtonskog ugovora, Susan Sontag napisala je:
“Niko se ne može braniti da nije znao za zločine koji su se u Bosni desili nakon što je rat započeo u aprilu 1992. godine – Sanski Most, Stupni Do, Omarska i drugi koncentracioni logori sa svojim odajama smrti (u kojima se klanje obavlja ručno, zanatski, za razliku od industrijaliziranog masovnog ubijanja u nacističkim logorima), mučeništvo istočnog Mostara, Sarajeva, Goražda, pokolj najmanje osam hiljada muškaraca i dječaka zarobljenih nakon pada Srebrenice, cijeli spisak beščašća. I niko ne može reći da problem Bosne nije europsko pitanje: demokratija, građansko društvo, multikulturalizam. Zašto, onda, ovi zločini – ove vrijednosti – nisu potakli snažniju reakciju? Zašto se desilo da nije bilo uglednih i poznatih intelektualaca da ustanu protiv genocida u Bosni i u odbranu Bosne?”
Na pitanja koja postavlja Sontag do danas nije odgovoreno, a u okvirima dejtonske Bosne nije pretjerano preporučljivo ni postavljati ih! Ona, koja je osam puta dolazila u opsjednuto Sarajevo, nije mislila da je rat u Bosni tako kompliciranim da se ne može razlučiti ko je ko. Precizno ga je opisivala kao agresiju Srbije i Hrvatske koja se mogla zaustaviti znatno ranije uz minimalnu primjenu sile i minimalne vojne i civilne žrtve. Njene riječi su: “Evropljani nisu htjeli zaustaviti sukob (i britanski Foreign Office i Quai d'Orsay su tradicionalno prosrpski nastrojeni), a Amerikanci, jedina velika sila koja je bila spremna priznati da je pravda na strani Bosanaca, nije bila spremna da se umiješa.”
Bez razgovora o pravdi
Nakon više od stotinu hiljada ubijenih, još više ranjenih i milion prognanih isposlovan je Dejtonski ugovor. U razgovorima koji su vođeni u američkoj vojnoj bazi razgovaralo se o mnogim pitanjima, ali ne i o pravdi. Među glavnim potpisnicima dokumenta dvojicu od njih samo je smrt spasila optužbi ili presude za ratne zločine.
Stoga, dok čekamo pravdu koja nam se uvijek čini sporom, vratimo se Dejtonu.
Najstrašnija stvar koja se tiče tog ugovora jest činjenica da ljudi počinju vjerovati da se dijelovi sadržaja, koliko god bili nelogični, ne mogu mijenjati, da su trajna kategorija, uprkos činjenici da su uzročnik ključnih problema bosanskohercegovačke sadašnjosti. Dejton, čiji je ključni kvalitet da je njime zaustavljeno ubijanje, istovremeno je kreirao savršene uvjete za vladavinu mediokritetstva.
U okvirima Dejtonskog ugovora stvoreni su preduvjeti da nazadne i zlonamjerne snage bosanskohercegovačkog društva s lahkoćom mogu manipulirati masama u vlastitim nacionalnim grupama. Prijetnja od drugog, najčešće fiktivna, ključni je garant homogenizacije, čime strah od drugog postaje glavni motiv prilikom odabira vlastitih političkih lidera. Pojednostavljeno, takvi političari se nazivaju nacionalistima, iako je uglavnom riječ o običnim barabama, hoštaplerima i kriminalcima. Građanski koncept je kidnapiran a naprijed navedeni profili „političara“ izvučeni su na scenu, odakle nam se već 20 godina keze u lice!
Krutost Sporazuma
Ekonomija, pravo, razvoj društva općenito pred strahom od drugih postaje najmanje bitan motivacijski faktor kod ljudi prilikom izlaska na izbore. Kultura nije stvar koja se tiče državnog nivoa vlasti već je prepuštena entitetima i manjim administrativnim jedinicama. Jedni u njoj vide opasnost za svoju politiku, a drugi uopće ne razumiju njen značaj.
Krutost i navodna nepromjenjivost Dejtona apsolutno je selektivna, pa je tako samo nekoliko godina po okončanju rata praktično izignorirana primjena Aneksa 7, koji se odnosio na povratak svih na svoje. Ljudima koji su se trebali vratiti svojim domovima praktično nisu osigurani ni minimalni uvjeti, kako bi mogli osjećati da je povratak zaista moguć. Nakon određenog perioda ljudi su počeli prodavati svoju imovinu, trajno legalizirajući posljedice etničkog čišćenja. Međunarodna zajednica je to, kao i sve, prihvatila kao realnost na terenu, a što je njen uobičajeni licemjerni način da izbjegne pitanje vlastite odgovornosti ili da zauzme neki principijelni stav.
Posljedice navedenih slučajeva vidljive su i manifestiraju se kroz sliku Bosne kao nestabilne, nerazvijene zemlje s visokom stopom korupcije, kriminala i slično. Čini mi se da je ključna posljedica da je Dejton stvorio klimu u kojoj je beznađe glavna karakteristika prosječnog građanina i prosječne građanke Bosne i Hercegovine.
U tom pogledu čini mi se da su najveće žrtve upravo mladi ljudi. Bijela kuga, građanska pasivnost, korupcija, kriminal i slično posljedica su neuređene država te uzrok pesimizma koji postaje glavno obilježje pogleda na život mladih. Pesimizam je postao glavna karakteristika stanja svijesti. Osiromašeno društvo i odsustvo interesa za više vrijednosti čini da se mladi ljudi guše u poplavi lažnih slika najčešće emitiranih putem loših televizijskih programa. Zaglupljivanje mladih i nametanje antivrijednosti kao životnih ideala u kombinaciji s lošim obrazovnim sistemom definitivno je nešto što bi dugoročno po naše društvo moglo imati katastrofalnije posljedice i od samog rata!
Etničke podjele
Atmosfera kreirana u postdejtonskoj Bosni utjecala je na to da i civilno društvo zapravo sklizne u mulj surove realnosti bosanskog društva, pa je tako, osim kvantitativno impresivnih pokazatelja o broju organizacija civilnog društva koje postoje u Bosni, njihov efekat usporediv s podjednako katastrofalnim dometima domaće politike.
Pitanje etničkih podjela postalo je sastavni dio naše političke i društvene realnosti, a stječe se utisak da se, po isprobanom receptu međunarodne zajednice, sva odgovornost nastoji prebaciti na svakako nekompetentne domaće političke lidere. Očekivati od trenutne političke garniture da bilo šta učini u smjeru normalizacije stanja u državi jednako je očekivanjima da će Bosna i Hercegovina pokrenuti svemirski program i poslati prvog Bosanca u svemir. Zašto je to tako, opet je pitanje koje treba uputiti institucijama zaduženim za provođenje Dejtona. Može li se legaliziranjem genocida i etničkog čišćenja stvoriti temelj za budućnost? Većina predstavnika međunarodne politike i dalje vjeruju da može!
U zemlji u kojoj su realnost institucije poput „dvije škole pod jednim krovom“ ljudi su skloniji prihvatiti taj oblik očigledne segregacije djece nego li vjerovati da je to moguće promijeniti. Odlučan stav međunarodnih faktora da se to promjeni, a kakav do sada nismo vidjeli, jedini je trenutno način da se stvari pokrenu s mrtve tačke.
Upravo zbog toga druga mogućnost osim neke apstraktne nade da će se nešto, a ne znamo šta i kako, dogoditi – nije na vidiku. Mogućnost za unapređenje stanja u Bosni zapravo je promjena koncepta realpolitike u svijetu, a prevashodno u Evropi. Bosna i ono što se događa u njoj, ne samo od devedesetih već praktično od početka prošlog stoljeća, zapravo su refleksija poremećenih evropskih vrijednosti, obezvrijeđenosti i odustajanja od suštinski plemenitih ideja Ujedinjenih naroda i njegovih dokumenata. Povelje i rezolucije, nažalost, danas nisu više vrijednosni papiri! Njima ne možete kupiti ništa!
Kad političar prestane biti pejorativna riječ, onog trenutka kada se barem mrvice morala vrate u politiku, kada o politici budu odlučivali političari a ne ekonomisti, pravnici i egzekutori u službi korporativne mafije, vratit će se i nada za Bosnu, Evropu i svijet.
Izgubljena bitka
U Bosni, gdje je život u odsustvu logike postao realnost, imamo pravo, nakon što smo pristali na sve užase toga, da vjerujemo i da je nemoguće – zapravo moguće!
Davno su građani Bosne s prezirom odbacili riječi pregovarača, đavoljeg advokata Lorda Owena kada im je na zahtjev za vojnom intervencijom sa sarajevskog aerodroma poručio: “Don't dream dreams.“
Evropa i svijet su krajem stoljeća počeli tonuti u Bosni. Devedesetih je propuštena prilika i izgubljena je još jedna bitka, ali rat traje…
Pristati na ovakav svijet bilo bi pristajanje na proces antievolucije u kojoj bismo krenuli ponovo na dugi put unazad: od čovjeka ka majmunu.
Jedino što se čini realnim u današnjoj Bosni, ali i u svijetu, jeste sanjati snove. Sjećam se predstave „Grad“, odigrane u Sarajevu 1993. godine. U mračnom teatru u centru grada bez struje, vode, plina… Uz zvukove granata koje su odjekivale u blizini, glumac je izgovarao riječi poljskog pjesnika Zbigniewa Herberta napisane u Varšavi. Posljednje stihove pjesme “Izvještaj iz opsjednutog grada” i danas pamtim:
“Gledamo u lice gladi u lice vatri u lice smrti
najgore je od svih – lice izdaje
još samo su naši snovi ostali neponiženi.“
Prvobitno objavljeno na web stranici Fondacija Heinrich Boell.
Izvor: Al Jazeera