Piše: Nataša Gaon Grujić
Čini mi se da se sve nekako vrti u krug. Sa jedne strane moderna tehnologija svojom brzinom dostupnosti informacija, raznim modelima brze komunikacija nam ubrzava životni tempo; a sa druge strane, da li zbog manjka mašte, ili žala za nekim prošlim vremenima, moderni su, opet, muškarci sa brkovima. Moda se vraća u, sada već, daleke sedamdesete.
Ipak, postoje neke stvari koje se kroz sve ove godine nisu promijenile, barem onoliko koliko ja pamtim, a čija me nepromjenjivost veseli.
Ostalo je nepromijenjeno pitanje pred novogodišnje slavlje:“Gdje ćeš za Novu?“, ostalo je još nešto; ne možeš dočekati Novu godinu bez sarme i ruske salate. Svojevremeno smo pokušali izračunati koliko se sarmi smota u Sarajevu, pa smo čak imali i matematički model izračuna po principu broj stanovnika minus djeca bez zuba puta najmanje tri, četiri srame po glavi stanovika, zavisno od veličine, i dolazili smo do nekog broja od preko milion sarmi u Sarajevu.
Moja mama je uvijek pravila sarmu dva dana prije novogodišnjeg slavlja, da se sarma polako krčka. Ne može sa sarma napraviti na brzinu. Bilo je nečega lijepog u tom višesatnom krčkanju, mirisu i zamagljenom kuhinjskom prozoru po čijoj pari smo brat i ja uvijek pisali i crtali, a mama nas ružila.
Nastavak tradicije
Ja sam nastavila sa tom tradicijom. Moje sarme su sitne, možeš je pojesti u dva zalogaja. Nema ništa slađe od probuditi se, nakon, tradicionalno dužeg spavanja, a, opet, tradicionalno pred Bečki koncert iz šerpe sa dva prsta izvući hladnu sarmu, da se čovjek malo osvježi. Nakon tri dana ta ista sarma biće ponovo servirana uz objašnjenje koje, odmah da razjasnimo nije neistinito, da je sarma bolja što duže stoji, a njeno ponovljanje „razbit“ će krompir pire. Uvijek, ali uvijek, barem u našoj kući, ostanu najmanje tri nepojedene sarme, koje će još neko vrijeme stajati u frižideru.
Ruska salata se, baš kao i sarama, ne predaje. A i pita čvrsto čuva svoju poziciju i lijepo narezana ili u zvrkovima dio je novogodišnjeg dekora.
Kao dijete nisam bila oduševljenja što smo morali satima sjeckati povrće, jaja, kisele krastavce, kuhano pileće meso, dok je mikser zvučno pratio pravljenje domaće majoneze. Ipak, bili smo sretni.
Uspjeli su sarma, pita i ruska salata pobijediti sve moderne tehonologije i ovu nepodošljivu brzinu našeg življenja.
Program koji se ne mijenja
Bez obzira što će moja djeca svaka sa svojim prijateljima slaviti Novu godinu. Bez obzira što će odbiti da ponesu spakovanu sarmu u plastičnoj kutiji uz rečenicu: „Ma daj mama, nećemo to nositi.“, znam da i one vole višesatno prednovogodišnje kuhanje. Znam i da će, kada se vrate kući, nevoljko odgovarati na moja pitanja:“ Kako je bilo, ko je sve bio?“, ali znam da će pojesti sarmu, uvući se pod dekicu, nekako se uspijemo nas tri skupiti na trosjedu, i da reći: „Nađi nam neki ljubavni film“.
Dok ovo pišem shvatila sam da se ni novogodišnji TV program nije promijenio, ostalo je sve isto baš kao jedan stari radijski džingl kojem se moja generacija smijala, a glasio je – gosti, muzika, gosti, muzika. Na TV ekranima su romatične komedije i život se čini ljepšim i boljim.
Zbog mirisa sarme, porodice na okupu, skoro četiri neradna dana, razvlačenja u pidžamama, novogodišnjih čestitki koje su uvijek tople… Zbog poneke sitnice koju dobiješ, zbog novih odluka kojih ćeš se držati ili ne, to sada nije bitno; zbog, barem u tih par dana u kojim ćeš uživati i nadati se da će novi dani, novi broj u nizu brojeva kojim ispisujemo godine, donijeti bolje, volim novogodišnje slavlje.
Volim i to šta se sarma uspjela održati, jer šta je Nova godina bez sarme, a kada malo bolje razmislim i muškarac bez brkova?
Izvor: Al Jazeera