Piše: Nihad Kreševljaković
U našoj zemlji najstarija sjećanja na Novu godinu sežu do početka prošlog stoljeća, a tome je svakako doprinijela austrougarska okupacija BiH. Prvi spomen proslave Nove godine zabilježen je 1908. godine, a proslavljali su je bosanski katolici pod imenom “Silvestrovo“.
Nekih tridesetak godina poslije, oko 1935. godine, Novu godinu obilježavaju i bosanski pravoslavci, a organizatori ovih proslava bila su kulturna društva HKD „Napredak“ i SPD „Prosvjeta“. U proslavi su učestvovali uglavnom imućniji građani i isključivo ljudi iz većih gradova. Bilo je hrane, muzike a i društvenih igara poput tombole.
Ono što nam se danas čini kao da ovdje postoji od pamtivijeka počelo je u godinama nakon oslobođenja zemlje. Bilo je to povezano i sa ukidanjem uloge Božića u životnoj tradiciji bosanskih kršćana. Zadatak da se uspostave novi praznični rituali u vidu socijalističke Nove godine pao je prevashodno na pleća Antifašističkog Fronta Žena (AFŽ), najmanje politizirane masovne organizacije. One su često bile te koje su se hvatale u koštac sa rješavanjem brojnih tzv. praktičnih životnih problema. Zadatak AFŽ-a da proslavu Božića prenese na proslavu Nove godine karakteriziralo je nastojanje da se umjesto za Božić djeca darivaju za Novu godinu, te da se ne dozvoli da npr. za Nikolinje ili Božić u izlozima bude više bombona i igračaka nego za Novu godinu.
Čak je i Ministarstvo šuma imalo zadatak da povede računa da se nabava borova osigura tek nakon Božića, a prije Nove godine.
Neuspjeli pokušaji anatemiziranja
Umjesto svetih Nikole i Lucije, Malog Isusa i Santa Clausa iz Sovjetskog Saveza posuđen je i Djed Mraz. Čikica se toliko svidio mladima, da kasniji pokušaji da se nakon 1948. godine ovaj lik anatemizira te da se na njegovo mjesto dovedu likovi iz naše narodne književnosti poput „Baba Zime“, „Nove godine“ ili „Starog partizana“ nisu uspjeli.
“Nova godina” bila je ustvari mlada djevojka u raskošnoj narodnoj nošnji, a “Stari Partizan“ donosio je poklone onoj djeci koja bi čuvala tekovine Narodnooslobodilačke borbe.
Uglavnom, u tom periodu na prostoru bivše Jugoslavije, pa i BiH, zaživjelo je obilježavanje Nove godine kao praznika svih slojeva društava i svih naroda i narodnosti.
Kako je rastao standard života – dočeci Nove godine počeli su se osamdesetih organizirati i u hotelima, restoranima, kafanama. Prodaja hrane i pića naglo bi rasla u periodu pred samu Novu godinu, a na ulicama su se prodavale čestitke, baloni i drugi novogodišnji ukrasi. Kasnije se pojavljuje i pirotehnika pa bi već nekoliko dana pred Novu godinu gradom odjekivale eksplozije petardi.
Moja osobna sjećanja na Nove godine su nekako uglavnom u nekom magnovenju. Kao mali sjećam se one atmosfere u kući kada se oko sedmice navečer zakuha, kao da je odlazak pod moranje. Mati je već spremna. Otac i dalje sjedi i nešto svoje radi kao da treba iz kuće izaći tek naredni dan. Kada ga gledate, nimalo ne izgleda kao da već kasne. Onda se malo zakuha, dignu se tenzije, pa se na kraju svi smijemo, a onda opet u nekoj nervozi se žurno izlazi iz kuće.
Kako je Nova godina suštinski, u socijalnom smislu oblik kolektivne agresije na pojedinca, tako bi oni što kao odluče ostati sami kod kuće, tek oko 11 ili 12 skontali da su se izradili što su ostali kući. Osjećali bi se kao da je upravo cijeli svijet negdje i slavi, a oni hudi ostadoše sami.
Iako se radi o božićnoj priči jedna od najemotivnjih filmskih scena na tu temu nalazi se završnoj sceni filma Smoke nastale po Božićnoj priči Auggieja Wrena, a koju je napisao Paul Auster. Imate je negdje na YouTubeu.
Istina, imao sam i novogodišnjih iskustava gdje sam zažalio što ne ostadoh sâm u kući. Jedno od najgorih bilo je negdje na Sokocu, u nekom selu čije je ime davno zaboravljeno. Tada, od dosade izložismo domaćinovu zalihu drva za godinu dana na poljani. Pred zaprepaštenim seljanima, umalo ne zapalismo i vikendicu u kojoj smo se našli. Osjećaj proslave nastupio je tek u trenutku kad smo se sutradan autobusom dokopali Sarajeva.
U pogledu mnogih dočeka morao bih reći hvala Bogu što je ljudima podario i zaborav! Iz predratnog perioda ponajviše se ipak sjećam onog sporog dana poslije, filmskog maratona, jutarnjeg koncerta Bečke filharmonije i toga da je kuća uvijek bila puna hrane. Kao i danas, najkarakterističnija hrana Nove godine ostala je ruska, odnosno francuska salata.
Iako nikad nisam bio neki ljubitelj Novih godina, u sjećanju su mi ostale one Nove godine iz perioda opsade. Ne znam koja je koja, a svakako smo mi tada živjeli u nekom svom vremenu i prostoru, odvojeni od svijeta obručem u kome smo se nalazili. Iako u gradu nije bilo ničega, pa ni struje, uglavnom bi se nešto skupilo.
Ono što nam je tih godina bilo zagarantirano – i to u tehničkom smislu čak kvalitetnije od mirnodopskih vremena – bio je „vatromet“. Nastupio bi tačno u 00:00 sati. Granate su pljuštale satima po gradu, a iznad su lebdjele i svjetleće rakete koje bi osvjetljavale grad. Valjda kako je stvarno ljepota u očima posmatrača moglo bi se reći da je grad izgledao svečano. Naravno, samo onima koji bi tu noć preživjeli i ostali neozlijeđeni.
Realnost je u biti bila brutalna. Tako su naredne 1994. godine na Novu godinu, opet tačno u ponoć, ispaljena 93 projektila na Sarajevo.
U zgradi Televizije BiH u istom trenutku odvijao se Novogodišnji koncert Barbare Hendrix. Posjetitelji koncerta su se pod granatama razbježali iz zgrade, a one sretnije evakuirale su snage UNPROFOR-a. Oni koji se sjećaju i koji su bili na tom koncertu kažu da je bio sjajan. Iste te noći, jedna naša 70-godišnja sugrađanka ostala je zakopana u ruševinama nakon što su njenu zgradu pogodile dvije granate.
Proslava dostojna mira
U januaru 1995. na naslovnici magazina Dani izašao je kalendar koji je pokazivao 1.000 dana opsade. Taj bizarni jubilej, sumiran je u činjenici da grad još nije pao, dostojno je i obilježen. Sjećam se i slike sa jedne proslave dostojne mira gdje se u polumraku stana osvjetljenog svijećama skupila masa mladih ljudi. Svirali su i neki dobri muzičari, a iznad njih na zidu stao je banner na kome je pisalo „Još ima proljeća u meni“.
Od ovih Novih godina kojim sam ja prisustvovao i danas, zahvaljujući videosnimku sjećam se atmosfere u stanu Emira i Alme na Breci. Struja je bila dovučena sa nekog prioriteta. Čuje se pjesma Happening od Pixiesa.
Kenan u novogodišnjem duhu govori: “Ne bih samo volio da ostanem invalid. Vjernik sam, ali ne znam šta bih. Najviše bih volio da me pogodi snajperski metak direktno u glavu. Smrt -100 posto. Naučno dokazano!“
Dino sklupčan od hladnoće pod humanitarnim dekama dodaje: “I ja, isto“, a onda se čuje Emirov glas koji kaže: “Nisam ja umastio kameru“, a što zapravo ukazuje da smo kao i nešto jeli.
Od te Nove godine do danas prošlo ih je puno i uglavnom ih se ne sjećam. Te noći, 31. decembra uglavnom mislim na Dinu, Kenana i ostalu raju iz stana na Breci sretan da su svi i danas živi. Danas sam baš u gradu popio kafu sa Dinom.
Zahvaljujući tom iskustvu svaka Nova godina, činjenicom da sam živ čini mi se sretnom. Pa eto, zbog toga, svim preživjelima: “Sretna Nova godina sa željom, da sačuvamo proljeće u nama“.
Izvor: Al Jazeera