Lina Ben Mhenni, istaknuta blogerka i aktivistica za zaštitu ljudskih prava iz Tunisa, ispričala je svoju priču Al Jazeerinim novinarima Ahmedu El Amraouiju i Afifi Ltifi.
Kao i većina Tunižana, protivim se pojmu Arapsko proljeće, jer smatram da svaka zemlja u arapskom svijetu ima svoje vlastite karakteristike, svaka zemlja je vodila revoluciju na svoj način. Kada vidite šta se danas dešava u različitim zemljama arapskog svijeta, to nema nikakve veze s proljećem.
Mislim da je tuniska revolucija bila san i da je ona još san. Kada je predsjednik Zine El Abidine Ben Ali otišao, bila sam zaista sretna i nisam mogla vjerovati da se do desilo. Ali, san je počeo prije januara 2011. godine.
Doista, blogeri i Internet aktivisti su pokušali prkositi režimu i prije nego što je ustanak i počeo. Dugo smo radili protiv cenzure i kršenja slobode govora; pokušali smo govoriti o političkim zatvorenicima, o mučenju i diktaturi.
Kada je revolucija počela, osjećali smo se kao da ćemo obistiniti naše snove i nadanja. Kada je Ben Ali otišao, bio je odličan osjećaj. Mislili smo da ćemo moći graditi zemlju na način o kojem smo sanjali.
Bili smo sretni što vidimo da su svi Tunižani učestvovali u ovoj revoluciji, da su zahtijevali zaposlenje, slobodu i dostojanstvo.
Različiti prizori
Revolucija je definirana nizom različitih prizora. Tu je poznati videosnimak starice u Tunisu obučene u tradicionalni tuniski sefseri i, kada je vidjela nekoliko advokata kako drže govor ispred Palate pravde o revoluciji i događajima u Sidi Bouzidu, ona je iskoračila i počela govoriti.
Drugi prizor koji mi je ostao u sjećanju je upečatljiva scena ispred suda u Kassarineu 10. januara 2011. godine. Advokati su u šutnji protestirali ispred suda dok su držali fotografije skorašnjih mučenika, a naoružani pripadnici snaga sigurnosti su ih napali.
A tu su i svi oni prizori od 14. januara, ispred Ministarstva unutrašnjih poslova, gdje se veliki broj ljudi okupio kako bi natjerali Ben Alija da odstupi.
Najbolniji prizori su prizori tuniskih mučenika. Sjećam se jednog mladića kako mrtav leži na zemlji dok ga njegova majka oplakuje. Tresla sam se kada me njegova majka zamolila da to snimim i da pokažem cijelom svijetu: “Vidi šta Tunižani rade Tunižanima. Ubijaju se međusobno. Pogledaj ovaj diktatorski režim”, kazala je ona.
Kao mlada osoba koja je učestvovala u ovoj revoluciji, nisam sretna ishodom. Kada je omladina izašla na ulice, tražili su slobodu, dostojanstvo i posao, ali skoro nijedan od tih ciljeva nije ispunjen.
Mnogi mladi ljudi ili migriraju u Evropu, prepuštaju se na milost i nemilost Mediteranskom moru, ili se priključuju ekstremistima u Siriji i Iraku. Ti mladi ljudi su izgubili nadu u revoluciju i zaista je bolno vidjeti sve to.
Sa ekonomskog stanovišta, situacija je loša. Doživljavamo nove probleme, uključujući terorističke napade te kršenje ljudskih prava i sloboda. Ovo se mora promijeniti.
Neuspjeh revolucije
Kada smo pristupili revoluciji, pokušali smo popraviti našu situaciju, ali mislim da u tome u Tunisu ne uspijevamo. Iako je u Tunisu bolje nego u drugim zemljama, kao što su Sirija ili Libija, mi nismo zaista napravili promjenu. Samo zato što nismo zahvaćeni građanskim ratom ne znači da je sve bolje, ili čak da je OK.
Prema mom mišljenju, uspjeh je povezan s ispunjenjem ciljeva revolucije. Danas je cijena života porasla, a oni koji su na ulicama tražili promjenu su postali očajni.
Istina je da su ljudi traži i dobili svrgavanje diktatora, ali smo također tražili i zaposlenja, dostojanstvo i slobodu, a to nikada nismo dobili.
Tunis je sretan što je izbjegao da upadne u sveopći haos, iako naša zemlja nije u potpunosti izbjegla nasilje. Turiste i snage sigurnosti su proteklih mjeseci napadali i ubili teroristi.
Tunižani su zajedno radili da izbjegnu vrstu sveopćeg haosa koji je sada zahvatio druge dijelove arapskog svijeta, a građanska društva su igrala veoma važnu ulogu u tome.
Ono što mi drži nadu živom i što me čini optimističnom u vezi budućnosti Tunisa je činjenica da postoje mnogi mladi ljudi koji još uvijek vjeruju u ovu zemlju, koji rade na tome da promjene stanje na terenu, uključujući mlade umjetnike, koji se slobodno izražavaju putem slika i pjesama.
Uživati u svojim pravima
Nadam se da će moja djeca i buduće generacije biti u prilici uživati u slobodi u Tunisu – da će biti u prilici dostojanstveno uživati u svojim pravima.
Državljanstvo je veoma važno i mi moramo shvatiti da imamo dužnost u izgradnji naše nacije.
Kao glas disidenata, čak i prije revolucije, bila sam na meti snaga sigurnosti. Godine 2010. policija je upala u kuću mojih roditelja i oduzela moj laptop; tokom revolucije su me pratili svugdje.
Danas živim pod policijskom zaštitom, jer su mi teroristi prijetili smrću. Ali me je, također, i prethodnih mjeseci policija napala.
Na kraju, ne možemo negirati da je u Tunisu došlo do promjene od ustanka 2011. godine, ali nekada se čini da što se više stvari mijenja one više ostaju iste.
Izvor: Al Jazeera