Piše: Zvonimir Nikolić
Gledam neki dan jednu staru fotografiju iz 1973 godine. Moj razred iz Osnovne škole „Veselin Masleša“ i naša učiteljica Matošić Štefica. Dječurlija u plavim keceljama i kompletan muški dio razreda sa malo poklempavim ušima. Teško mi je povjerovati da je od tada prošlo 42 godine. Da smo postali odrasli ljudi, da smo osnovali porodice i da neki od nas (kao ja) imamo i unučad.
Pokušavam se sjetiti o čemu smo tih godina sanjali, o čemu smo maštali? Pa bih nekako ruku u vatru stavio da sam ja maštao o novoj fudbalskoj lopti, onoj pravoj, kožnoj. Ta lopta bi se uvijek nakon igranja u dvorištu prala u kadi da bi sutradan izgledala opet kao nova. I da, sigurno sam maštao i o jednoj plavokosoj djevojčici i IV 1 razreda.
A opet, sretan sam da sam sa dosta djevojčica i dječaka sa slike i danas u kontaktu. Pa makar to bilo i preko Facebooka. Uostalom i fotografiju sam ugledao kada ju je objavio naš drug Ilja. Da li smo postali ono o čemu smo tih godina maštali? Ja sigurno nisam, jer tada su mi u glavi bila samo dva zanimanja. Pilot i vatrogasac. Nažalost, ono što sigurno znam je da od onih dječijih osmijeha sa slike, najmanje četvero nije među živima. Dvoje je ubio rat, jedan je poginuo u automobilu na dan Izbora 1990 godine, jedan je umro od tuge. Tuge i nepravde.
Frizer iz komšiluka
I interesantno je da smo svi muški imali skoro iste frizure. Jer svako od nas je imao u svojoj ulici ili u blizini nekog frizera. Kao što sam imao ja. Seju Čerkeza.
Sejo je bio frizer u mojoj ulici koja se tada zvala Brankova. Ulica koja je u to doba imala jednu traku od kocki za automobile i drugu kojom se kretao tramvaj. Malo ispred Sejine radnje nalazila se pekara „Kod Zore“ a iza je bio obućar. Moja najranija sjećanja na „friziranje“ kod Seje su bila da je u ćošku stajala okrugla stolica koja se vrtila i tako se podizalo ono okruglo sjedište. Otac bi me doveo na šišanje, a Sejo bi samo pitao:
– Dane, jel isto?
A stari bi kratko odgovorio:
– Ma ja.
I njih dvojica bi nastavili o fudbalu, o Željezničaru i sudijama. U radnji su uvijek bila i dvojica-trojica starijih ljudi koji se nisu šišali nego bi se uz fildžan kafe uključili u beskonačne razgovore o fudbalu. Iznad velikog ogledala je bila i uokvirena slika šampionske generacije Željezničara iz 1971/72 i dvije slike koje su onako izgledom podsjećale na nebeski raj.
Sejo bi me zavrtio na onoj stolici i podigao do željene visine, uzeo mašinicu i zakolutao sa njom oko glave. Onda bi dok kritikuje sudiju koji nas je oštetio protekle nedjelje, zaškljocao makazicama, poravnao kosu na glavi i napravio šiške koje su obavezno bacale malo ukoso. Ono kao da je lakše napraviti razdjeljak na glavi.
Onda bi brzinski uzeo malu četkicu, počistio dlačice sa košulje ili džempera i čekao me sa pravom metlicom da se ustanem i počisti sve dlačice od šišanja sa mene. Čitavo to vrijeme bi pričao, gestakulirao rukama, omakla bi se i neka psovka i na kraju bi me samo pitao:
– Valja li sine?
Ja bih obično rekao da valja jer šta mi je vrijedilo i da kažem da mi se ne sviđa linija šiški kada smo svi bili uglavnom tako ošišani.
Godine su prolazile, ja sam bio ponosan što sam prerastao onu vrteću stolicu i sjedio u pravoj, mi smo rasli, a u modu je došla duga kosa. Najveće svađe u kući sam upamtio baš oko šišanja. Moj stariji brat i ja smo pustili malo dužu kosu a otac se grozio i ibretio kako izgledamo uvijek istim riječima:
– Kako vas bolan nije stid takvi na ulicu izaći? Izgledate ko drogeraši! Neće te vi meni po kući Bitlise izigravat’.
E onda bi nastalo natezanje, uslovljavanje sa džeparcem, pa kad ne bi ni to prošlo, onda bi bilo sljedeće:
– Hajde bolan otiđi kod Seje nek’ samo malo skrati ili poravna, vidi na šta ličiš, sve ti naki repovi po glavi….
Obično bi na te riječi i brat i ja popustili i skontali, hajde otići ćemo nek nam Sejo samo podšiša kosu. Ne znajući…
Sejo bi nas dočekao s osmijehom, uzao makazice i napravio rupu tamo gdje je bila kosa. Kada bi vidio moj ili bratov zaprepašteni pogled samo bi rekao:
– E jarane, bio Dane kod mene, sve platio da vas malo sastružem…a vala vam i jest’ ružno ovo ‘vako. Sad ću ja to malo picnuti. Ima da vas sredim ko prave pionire!
A onda bi pokušavao popraviti ono što je ostalo od frizure ali da ugodi i našem starom a i nama i uvijek bi govorio kako je Dane tu mušterija već 30 godina i kako ćemo i mi jednog dana isto ovako muku mučiti sa svojom djecom. I začudo, uvijek bi i popravio, kosa je bila ošišana, ne onako kako je otac želio ali ne ni onako kako smo mi željeli. Ali valjda je to bio taj kompromis. Da svi dobijemo baš ono što ne želimo i opet na kraju svi donekle zadovoljni.
Sejina frizura
Sejo me je šišao i kada sam krenuo u JNA. Šišao me i kada sam se ženio. Mislim da je svaki važniji događaj u mom životu obilježila baš Sejina frizura.
A onda je došao rat. Često sam Seju viđao u Vojnoj bolnici, viđao ga oko radnje, viđao ga na ulici kako šiša ljude zaklonjen od snajperskih metaka u nekoj zavjetrini.
Nekoliko godina nakon rata Sejo je umro. Onako iznenada. Sa Sejom je otišao i dio našeg djetinjstva, mladosti i sjećanja.
Naš otac je i dalje odlazio na šišanje „kod Seje“ i uvijek bi u povratku govorio kako je sve super, svi su ljubazni i divni ali…falio mu je Sejo da promahalaju koju…
Onda se otac teško razmolio i nije mogao odlaziti frizeru. A želio je uvijek biti uredan. Jedan dan sam svratio u radnju kod Seje da pitam može li neko doći kod nas kući da ošiša oca. I došla je Rasema ja mislim. Ošišala oca, obrijala, sredila ga i kada sam pitao koliko sam dužan rekla je:
– Niste ništa, nama je Sejo ostavio u amanet da nikada bolesnom čovjeku ne naplaćujemo šišanje…
U radnji kod Seje se sada šiša moj sin. Treća generacija Nikolića. Seje nema, nema ni moga oca da raspredaju o Želji i sudijama ali Sejin dobri duh i dalje živi u toj radnji.
I na čitavom Marijin dvoru.
A ja ionako skoro pa i nemam šta više šišati.
Izvor: Al Jazeera