Ponosni ljudi na teškom putu seobe naroda

Tri dana sa ljudima različitih običaja, tradicije i kulture vas obogati na svaki način, piše autor (Ustupljeno Al Jazeeri)
Tri dana sa ljudima različitih običaja, tradicije i kulture vas obogati na svaki način, piše autor (Ustupljeno Al Jazeeri)

Piše: Stefan Pejović

Vukovar, Tovarnik, Opatovac, Bapska, Spačva, Strašinci, pa čak i Erdut. Prešli smo 1.600 kilometara u dva i po dana na točkovima i 50+ kilometara u cipelama. “Mi” smo zapravo četvorka koja je odlučila nešto učiniti za ljude u nevolji, a uz velikodušnu podršku i pomoć građanki i građana naše zemlje. “Mi” smo Tim, Jim, Sadžida – prijateljica do groba, koja govori arapski i bez koje bi bili i gluhi i nijemi – te autor ovog teksta.

Podijelili smo aspirine, banane, deke, kabanice, baterije, cipele; spojili nekoliko porodica koje su se razdvojile ili u Srbiji, ili u Hrvatskoj, nakon haotičnog ad-hoc slanja izbjeglica u Strašince; upoznali smo Sirijce, Afganistanace, Iračane, pa čak i jednog Iranca, rastafarijanca iz Teherana, koji je krenuo na ljubavno putovanje, kod cure u Pariz. Spakovao se Moni, rekao svima “odo’ ja”, priključio grupi izbjeglica u Turskoj i – pravac Evropa.

No, vratimo se onima koji su iz nevolje, a ne ljubavi, krenuli na svoj dugi, zamorni put.

Tri dana sa ljudima različitih običaja, tradicije i kulture vas obogati na svaki način. Pogotovo u ovakvim okolnostima, u kojima možete pomoći na direktan i spontan način. Međutim, tri dana je teško staviti u okvir koji može biti i čitljiv i zanimljiv. Stoga, našu ću priču završiti upravo u Spačvi, u kojoj smo spojili nekoliko porodica, koristeći “neformalne kanale komunikacije”, tj. zovući poznanike i volontere u kampu Opatovac, te prevodeći policiji šta se dešava i zašto neki ljudi sjede i čekaju, dok drugi rado ulaze u vagone.

Spajanje porodice

Do Opatovca smo transportovali jednu porodicu koja se razdvojila: Rana, Rim i Ali s nama (žena, njena sestra i muž) – u kampu Ranin brat Ahmed i njeno dvoje male djece. Policija nam je nakon par sati „ubjeđivanja“ dopustila da ih vozimo, te ih putem ispitujemo kako, koliko, odakle, dokle…

Slastičari su (bili). Tri radnje u Alepu. Viša srednja klasa. Sve je pretvoreno u prah i pepeo. Prošli su tri različita vojna punkta na putu od Sirije do Turske, vojskama su platili da ih puste. Dvije hiljade i dvjesto eura od Turske do Grčke po osobi, u “pristojnom” brodu. Ako ćete u gumenjak, to košta 1.200 eura. Od Grčke do Makedonije i dalje do Srbije besplatno. Od Srbije do Hrvatske do 50 eura po osobi.

Putuju 25 dana. Umorni i ne znaju gdje će. „Njemačka, Švedska?“ pitaju za savjet, dok razgovaramo o situaciji u Siriji. Crveni krst nam je ranije javio da su Ahmedu u Opatovcu ukrali 500 eura i pasoše. Možete pretpostaviti šta smo uradili.

U Opatovcu su Rana i Ali u naručje uzeli svoju djecu i, sa suzama u očima, došli do nas da se pozdrave. Ponovo knedla u grlu, ali ovog puta i neka čudna snaga koja govori „nastavi, nastavi“… Želim im sreću i da se jednog dana sretnemo.

„Valja umrijeti“, govorio bi moj deda. Sada razumijem na šta je mislio.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO