Piše: Nihad Kreševljaković
Ovih dana internetom je kružila jedna pjesma napisana na arapskom jeziku. Vrlo brzo tekst se pojavio, preveden i na engleski jezik. Istu pjesmu dijelili su na skupovima podrške za ljudskiji tretman izbjeglica iz Sirije i drugih zemalja.
Piše se i o tome kako ju je napisao neko na brodu, neposredno prije nego se utopio. Teško da je to vjerovatno. Iz priča onih koji su uspjeli preživjeti ta strašna iskustva čini se da u tim trenucima čovjek biva sveden samo na najosnovnije instinkte. Da ne govorimo o tome da su mnoga tjela ostala zarobljena u morskim dubinama, pa pronađeni papir sa pjesmom, napisanom neposredno prije smrti ne zvuči kao nešto pretjerano uvjerljivo.
Ipak, ko god da je napisao ove riječi svjestan je da se u morima ne dave se samo muškarci, žene i djeca koja pokušavaju pronaći sigurniji život, daleko od mržnje i rata. U tom moru nestaje cijeli svijet i ideja naša o njemu. Stoga, ko god da je napisao ovu pjesmu, rekao je, nažalost bolnu istinu. U njoj nema brojeva, statističkih podataka, analiza o uzrocima rata, o tome ko je kriv, a ko prav’. Ona govori glasom nekog običnog čovjeka, poput mene, poput nas, u posljednjim trenucima svog života.
Riječi običnog čovjeka
„Žao mi je majko, da je brod potonuo, a da nisam uspio stići tamo i otplatiti dugove za ovo putovanje.
Nemoj biti tužna, majko, što nisu pronašli moje tijelo, čemu bi ti koristilo sada, osim troškova za prijevoz, sahrane i žalosti.
Žao mi je majko, da je rat došao do nas i da sam morao otići kao i ostali, iako moji snovi nisu bili veliki poput njihovih. Ti znaš, svi moji snovi bili su veličine kutijice tebi potrebnih lijekova, i troškova zubara za sređivanje tvojih zuba.
Inače, moji zubi sada su zeleni, boje mahovine koja se na njima skuplja, iako su i ovakvi, još uvijek ljepši od zuba diktatora.
Žao mi je draga moja što sam gradio kuću od iluzija. Drvena kućica poput onih koje smo gledali u filmovima. Skromna kućica daleko od bombi, daleko od sektaških podjela, etničkih odanosti i govorkanja naših susjeda o nama.
Žao mi je brate da nisam mogao poslati onih pedeset eura koje sam ti obećao početkom svakog mjeseca, kako bi se dobro proveo prije mature.
Žao mi je sestro, da nisam ti poslao novi mobitel koji ima Wi-Fi poput onog kod tvojih imućnih prijatelja.
Žao mi je moj lijepi dome da nikada neće više objesiti kaput iza tvojih vrata.
Žao mi je dragi ronioci, tražitelji, spasioci, što ne znam ime mora u kome sam se utopio.
Opusti se imigracijski odjele, jer neću vam biti na teretu.
Hvala ti drago more za tvoju dobrodošlicu, bez viza i putovnica.
Hvala vam ribe koje će te me podijeliti bez pitanja o mojoj religiji ili političkim uvjerenjima.
Hvala vam TV kanali koji će te javljati vijest o našoj smrti, pet minuta svakog sata, dva dana.
I hvala vam što tugujete za nama kada čujete tu vijest.
Žao mi je, što sam se utopio.
Ove godine 3.000 utopljenih
Samo ove godine, podsjećanja radi, broj onih koji su se udavili u morima doseže cifru od 3.000 ljudi. Istovremeno sve manje se ulaže u akcije spašavanja smatrajući ovakve akcije nečim što ohrabruje izbjeglice i prognanike u odluci da se zapute ka Evropi. Ove godine zabilježen je rekordan broj ljudi koji su se odlučili na ovo opasno putovanje morem. Da čovjek ama baš ništa ne zna, činjenica da su ovi ljudi spremni upustiti se u ovakvu avanturu govori više nego dovoljno o situaciji u zemljama iz kojih bježe.
Stanje je takvo da su ovi ljudi u nadi za nekim boljim životom spremni riskirat svoje živote, utopiti se u moru ove ignorantne civilizacije što se plaši drugih i drugačijih!
Utapamo se svi skupa u moru bezobzirnosti i bezosjećanosti.
Izvor: Al Jazeera