Piše: Zvonimir Nikolić
Zaljubiti se smrtno kao petnaestogodišnjak, značilo je većinu svog vremena posvetiti razmišljanju o simpatiji, o voljenoj osobi. Kao romantična duša, pravio sam sve moguće i nemoguće planove, vezane za nju. Pa sam tako pokušavao saznati koju muziku voli da sluša, na velikom odmoru sam pratio šta voli da jede, kakve sendviče i slastice kupuje, pokušavao sam saznati što više podataka o njoj.
U nekim svojim maštanjima otišao bih i korak dalje. Zamišljao mjesta gdje bi nas dvoje mogli otići i provesti jedan lijep proljetni ili ljetni dan. Pa je tako jedan od mojih snova bio i odlazak na našu voljenu planinu Trebević. Zaradio sam i nešto malo para istovarajući namještaj jednoj komšinici ( nikada u životu ništa teže nisam nosio uz stepenice).
Novac sam iskoristio da kupim ultra moderni digitalni tranzistor na kojem je bio čak i sat i koji je hvatao puno više radio stanica od ostalih. I imao je i UK valove sa boljim i čistijim zvukom, a bio je malen i praktičan. Pa sam saznao da voli da pije limunadu, da voli eurokrem u malom pakovanju ( onaj što je dolazio u kompletu sa malom plastičnom kašikicom). Naveče bih zatvorio oči i maštao.
Nas dvoje se nalazimo, šetamo do tadašnje ulice Dimitrija Tucovića, ukrcavamo se u Trebevićku žičaru i idemo na izlet. Znao sam i mjesto gdje trebamo otići, našao sam u snovima jednu stijenu sa koje se pruža prekrasan pogled na Sarajevo. Tu bih izvadio iz ruksaka dekicu za izlet koju bih „posudio“ od roditelja, svemirski tranzistor, flašicu da brižljivo doziranom količinom limunovog soka, šećera i vode, a eurokrem sa kašikicom je čuvan za kraj.
Ovo nema nigdje
Na Trebević smo išli i zimi i ljeti. Sa roditeljima ponekad automobilom ( kada bi se otac nakanio da izvuče iz garaže uglancani Princ 1200C), a nekako najčešće smo putovali žičarom. Moj stariji brat je već bio prerastao izlete sa roditeljima, a nas troje bi uvijek išli ustaljenim rasporedom. Žičarom do „Vidikovca“ gdje bi ponekad jako dugo znali čekati da se oslobodi mjesto u bašti sa pogledom na Sarajevo. Kad god bi se dokopali nekog slobodnog stola, uz kafu koja je bila služena sa malom džezvicom na žutoj tacni, otac bi uvijek rekao istu rečenicu:
– Vala Nado ovakve ljepote nema nigdje na svijetu…
I zaista…pružao se prekrasan pogled na grad. Ponekad bi doduše taj pogled bio zaklonjen i sarajevskim smogom pa bi umjesto rečenice da ovo nema nigdje, bila izgovorena rečenica:
– Vidi Nado…isto neko bijelo more…samo se vidi TV toranj sa Huma…kao neki svetionik…
Ostao mi je u sjećanju i jedan davni zimski izlet na Trebević. Braća Fadil i nažalost pokojni Dino Brkan i nas dvojica braće, Dragan i ja. Ukrcali smo nekako sanke u žičaru i pravili se hrabri i važni ljuljajući kabinu žičare na čitavom putu preko osam stubova koji su vodili do Vidikovca. I zaista nakon onog čini mi se petog stuba gdje je i najveća visina, žičara se zaustavila, a nas četvorica smo premrli od straha misleći da se zaustavila zbog našeg ljuljanja. Iako to niko nije htio da prizna, strepili smo šta će nas dočekati kada dođemo do kraja. Naravno, nije nas dočekalo ništa, bio je to samo jedan mali prekid struje koji se nekako često znao dogoditi na tih 15 minuta putovanja.
Na klupe ispred „Prvog šumara“ smo izvadili svu hranu iz ruksaka i nakon sat vremena od odlaska od kuće, smlatili sve što su nam majke spakovale. A tu su bili predivni uštipci tete Džemile, tegla ajvara što nam je mati spakovala, nekakvog suhog mesa, sokova…sve što je bilo planirano da se jede cijeli dan, mi smo ( donekle i od pretrpljenog straha) pojeli već prvog sata na Trebevićkom zraku. Poslije smo se popeli na vrh Trebevića, popili gore u planinskom domu čaj sa rumom ( u kojem je bila skoro jednaka količina ruma i čaja) i spustili se na sankama, raznim stazama, uličicama i sokacima do Tekije ulice na Skenderiji.
Vidiš ga!
Zadnji put sam se žičarom vozio mislim 1991. godine. Imao sam neke goste iz agencije u posjeti Sarajevu. Obišao sam sa njima cijeli grad, pokazao im znamenitosti Sarajeva, pokazivao i nekada omiljene kafiće po gradu i na kraju skontao da bi bilo dobro odvesti ih na Vidikovac da se malo dive sa visine našem prelijepom gradu.
Sjećam se da su nas upozorili na polasku da će se zadnja kabina vraćati za grad nakon sat vremena, tako da je i uživanje u pogledu iz bašte restorana bilo relativno kratko. U povratku nas je već uhvatio mrak a nekim čudom, žičara se ni jednom nije zaustavila. Sjećam se da ih je prilična panika uhvatila kada smo se spuštali na onom mjestu gdje je visina od tla bila svega nekih pet metara.
A dobro su mi se urezale u pamćenje njihove riječi na rastanku ispred Vijećnice:
– Blago vama Sarajlijama. Živite u tako čarobno lijepom gradu, a za 15 minuta sa 850 metara visine uživate u kafi sa pogledom na ovaj prelijepi grad.
Ja sam se osjećao nekako ponosan i sretan, kao i Zis koji je na tim padinama Trebevića čuo onu čuvenu rečenicu iz istoimenog filma kada je konačno upoznao Valtera:
-Eno gledaj lafčino. Vidiš ga!
Nisam ni sanjao da je to bila moja posljednja vožnja u crvenim kabinama. Rat koji je počeo sljedeće godine i opšta destrukcija grada je uništio i žičaru.
Moja djeca, rođena u Sarajevu nikada nisu imala priliku čekati u onom čudnom haustoru da dođu na red za kabinu, nikada nisu imala šansu sjesti u crvenu kabinu, brojati stubove, ljuljati kabinu, prepasti se na onoj najvećoj i najmanjoj visini ili maštati o izletu na Trebević sa voljenom osobom.
– A ja?
Nikada nisam skupio dovoljno hrabrosti da tadašnjoj simpatiji kažem da sam zaljubljen u nju.
Nikada nismo ni otišli na Trebević.
Digitalni tranzistor sa satom i dan danas stoji u spavaćoj sobi moje majke na natkasliću. Iako još radi, mati ponekad noću, kada se trzne iz sna, samo pogleda na sat.
Možda je to iznenadno buđenje prekinulo san o nekim sretnijim vremenima.
A ni onog Eurokrema sa plastičnom kašikicom već odavno nema u prodavnicama.
Izvor: Al Jazeera