Piše: Zvonimir Nikolić
Sjećam se vremena kada sam barem jednom mjesečno putovao za Beograd. Radio sam u firmi čije je sjedište bilo u glavnom gradu tadašnje države i bio član Radničkog savjeta. U zavisnosti od godišnjeg doba, putovao sam avionom, autom ili vozom. Znalo se ponekad dogoditi da i zakasnim na sami početak Radničkog savjeta, ali bez obzira na to, Predsjednik bi prekinuo sastanak i rekao:
– Evo stiže nam i naš Sarajlija. Hajde bre Boga ti, ispričaj nam opet onaj sa Rambom kad je došao u Sarajevo, pa da nastavimo sastanak.
– Ma pričao sam Ramba sto puta, ni meni više nije smiješan.
– Hajde molim te…
I onda bi me svi od reda počeli nagovarati da opet ispričam vic star nekoliko godina. Vic koji sam ispričao bezbroj puta prije toga i već mi je bilo pomalo dosadno pričati isto, jer uvijek pomislim – pa čuli su ga sto puta do sada – nema razloga da se više smiju? A oni bi već sa osmijehom na licu iščekivali da počnem, a neki su se već unaprijed počeli smijati.
I ja bih počeo… Došao Rambo u Sarajevo i izašao malo da prošeta Titovom. Ali izašli i Suljo i Mujo sa trebama (djevojkama). I sad Rambo, kako je sam hodao i malo brže od ostalih, zakači ramenom Suljinu trebu, a Suljo će ko iz topa:
– Halo hajvanu, kako ba to hodaš?
A Rambo se smrknu kao u filmu i reče dubokim glasom:
-Znaš li ti ko sam ja?
Suljo i Mujo ga prepoznaše i ustuknuše, ali u Rambu je već proradio bijes i reče:
– E sad ste fasovali. Hajde ovamo u pasaž.
I uvuče ih u neko dvorište, uze kamen, nacrta ćizu (liniju) i reče:
– Ne d'o vam Bog dragi da pređete ćizu, obojici ću vam noge polomit’.
I odvede prvo Suljinu trebu iza nekog auta, s vremena na vrijeme podigne glavu i čuje onu dvojicu kako se nešto gurkaju i kikoću. Vrati Suljinu, odvede Mujinu trebu, ali čuje kako se ova dvojica sve glasnije smiju i u neko doba se zadevera – šta li je šega onoj dvojici? Vrati i Mujinu djevojku, a ova dvojica se suzdržavaju da ne prasnu od smijeha i Rambo reče:
– Šta je vama dvojici šega, bolan? Ja vam sad bio sa trebama, a vi se valjate od šege?
Ova dvojica se zgledaše, prasnuše u smijeh, a Suljo reče:
– E moj Rambo levatu…dok si ti bio sa njima, mi smo ti cijelo vrijeme ćizu preskakali…
Čitava sala Radničkog savjeta bi se smijala narednih desetak minuta, vicu koji su do sada čuli brzbroj puta. Jedan od članova bi rekao:
– Znaš Bosanac, i ja sam ga sto puta prepričao, ali nikome nije bio nešto posebno smiješan. Valjda zato što nekako ljepše zvuči kada ga ti svojim jezikom ispričaš?
I jeste. Bolje zvuči. Pokušao sam nekoliko puta čak da zamijenim imena glavnih junaka i radnju preselim u Zagreb ili Beograd. Pa su junaci bili Ante i Tomo. Ili Milovan i Radosav. I ni meni nije bilo smiješno dok sam pričao vic, a kamoli slušaocima. Jer je Rambo šetao po Ilici i Knez Mihailovoj. Jer je rekao ”kaj je vama dvojici smiješno” ili ”šta je vama dvojici smešno, bre”? Nekako je taj vic bio smiješan samo sa radnjom u Sarajevu i ispričan na sarajevski način, bosanskim jezikom.
‘Ćaša vode’
Nedavno sam boravio u Rovinju i vraćajući se autobusom do hotela, slušao vic o Muji i Hasi koji je pričao neki momak, po naglasku iz Zagreba. Vic je trajao desetak minuta. Na kraju je proizveo tri kisela i jedan vještački osmijeh, a ja sam u sebi razmišljao – ovaj bi svatove rasplak'o ovim vicem…
Jer možda bi taj vic i bio smiješan da je umjesto Hase bio Suljo i da je ispričan na naš način. Našim jezikom i našim izrazima.
Kao što ja ne znam ispričati vic o Piroćancu ili Lali. Ti vicevi su puno smiješniji kada ih ispriča neko sa tog govornog područja.
Moj tadašnji šef je odlično poznavao naš i francuski jezik. Ipak, taj čovjek rođen na Kovačima je imao samo jedan problem. Napisao bi dopis i onda dodao meni list papira i rekao:
-Molim te popravi ovo č i ć gdje treba.
Sve je znao, osim gdje da stavi č i ć. Jer kao i kod većine nas Sarajlija, u izgovoru je sve bilo samo ć.
Kada bih boravio na moru, prvi put u nekom novom mjestu i naručio konobaru „kafu i ćašu vode“, iste sekunde bi bilo: „A, Vi ste iz Bosne? Sarajlija?“
Humor u vremenu zla
Često mi padne na pamet koliko smo se samo u ratu smijali. Tražeći u tom smijehu odbrambeni mehanizam od svog onog zla koje je bilo oko nas. Možda smo zbog tog humora i ostali donekle zdravi i izdigli se iznad situacije i posmatrali zlo sa komične strane. I zato, kada neko ispriča vic o glupom Bosancu, posebno sa nekom dozom omalovažavanja, neka dobro razmisli da Bosanci pričaju viceve na svoj račun, da je za to potrebna i dobra doza inteligencije, jer treba biti dovoljno pametan da nasmiješ ljude oko sebe i pritom nikoga ne uvrijediš. I da samo Bosanac može biti dovoljno duhovit da Rambu smisli takvu osvetu. I da stoti put nasmijava čitavu salu istim vicem.
Za dobar dio ljudi van granica BiH i nisam bio Zvonko. Već nakon par rečenica bi me prozvali Bosancem i tako me zvali pri svakom sljedećem susretu.
I ovaj tekst je napisan bosanskim jezikom. Mojim jezikom. Jezikom Sarajeva. Onim za koji neki tvrde da ne postoji. Onim koji sada neki ne razumiju.Ti isti će se vrlo rado i danas nasmijati nečemu ispričanom na ovom jeziku. Bosanskom.
Izvor: Al Jazeera