Piše: Zoran Čutura
Informativno “guglajući” u pripremi za članak koji sam planirao napisati, naišao sam na vlastiti tekst o Velimiru Perasoviću iz svibnja prošle godine, motiviran osvajanjem Eurocupa njegove Valencije. I ponovno ga potpisujem, uz (umjerene) čestitke samome sebi.
Ovaj je put glavni junak teksta isti čovjek, ali je motiv potpuno drugačiji. Prošlog je tjedna Perasović raskinuo ugovor s Valencijom ili Valencija s njim (“sporazuman raskid”), kako bi se to reklo u svijetu političke korektnosti, koji još nije stigao do ovih krajeva – i ponovno je na tržištu rada.
Posla ga je stajao samo jedan čovjek, i to čovjek koji i nije u njegovoj momčadi – Justin Doelmann. Bljedunjavi Amerikanac prošle je sezone bio prva napadačka opcija Valencije, “četvorka” čudesne ruke bila je proglašena MVP-om španjolske lige i MVP-om finala Eurocupa. Njegovu je rolu unutar momčadi bilo teško nadomjestiti – možeš igrati obranu kakvu god hoćeš, ako nemaš čovjeka za 20 poena u napadu… Prošle je sezone prosječno ubacivao lijepih 15 poena uz lijepih 50 posto šuta, a ove sezone Valenciju predvodi veteran Ribas s prosječnih jedva 10 poena.
Doelmanna je, jasno, uzela Barcelona, čijoj ponudi Valencija ne može parirati ni u ovom, ni u bilo kojem drugom slučaju, pa je ispadanje u prvoj fazi Eurolige, šesto mjesto u nacionalnoj ACB ligi i loše otvaranje Eurocupa, gdje je Valencija nastavila europsku sezonu, uz domaći poraz od rumunjskog Asesofta iz Ploestija, kao “kap koja je prelila čašu”, bilo nezadovoljavajuće.
Što da se radi? Krivi izbor igrača. Ni prvi ni posljednji klub kojem se to desilo. Prokletstvo sporta je u tome što ne postoji minuli rad, a zbog tog minulog rada Perasović je, možda, trebao dobiti malo više kredita, možda je i očekivao malo više kredita.
Četiri utakmice izgubljene na poen
Valencija je tri puta u povijesti igrala polufinale doigravanja, od toga dva puta s njim, a imao je ukupno 70 posto pobjeda kao trener Valencije. U španjolskoj ligi četiri su utakmice izgubili za jedan poen. Sa četiri pobjede više bili bi prvi, sa samo dvije pobjede od te četiri bili bi četvrti u vrlo izjednačenoj ligi u kojoj ne vode ni Real ni Barca, nego vodi – Unicaja.
Mislim da je Dule Vujošević jednom rekao kako postoje samo dvije vrste trenera: oni koji su dobili otkaz, i oni koji će dobiti otkaz. I to je velika istina.
Ostavimo za sada na miru sve ostale Perasovićeve želje i opcije i fokusirajmo se samo na jednu. Raskidom ugovora s Valencijom Perasović je postao dostupan za izborničku poziciju hrvatske reprezentacije. Španjolski propisi onemogućavaju trenerima da paralelno vode klub i (bilo koju) reprezentaciju.
Formalno-pravno gledajući ona prva stolica do zapisničkog stola tijekom utakmica reprezentacije – čak i nije prazna. U zbunjujućem redoslijedu sastanaka, intervjua i priopćenja po završetku Svjetskog kupa, nitko još nije jasno i glasno rekao: “Jasmin Repeša više nije izbornik reprezentacije”, pa ni sam Repeša. Ipak, ako se pojavi ozbiljno ime, a po mom skromnom mišljenju samo dva ozbiljna imena imaju puno pravo preuzeti reprezentaciju uoči Eurobasketa koji je izlučan za Rio – Perasović i Spahija – doći će do promjene.
Sâm će Repeša, poslije rečenice: “Osjećat ću se izbornikom reprezentacije dok god to ne postane netko drugi”, dodati: “Mislim da bi Perasović bio najbolje rješenje, s obzirom na to da je Spahija fokusiran na NBA u ovoj fazi svoje karijere”. (Spahija je, čisto podsjećanja radi, pomoćnik Mikeu Budenholzeru u Atlanti, koja igra čudesnu sezonu i uvjerljivo vodi na Istoku mimo svih očekivanja. Trenerski rad u NBA znači i određena vremenska i organizacijska ograničenja u odnosu na europsku košarku.)
Više imena u igri
Usput, naravno da Perasović i Spahija nisu jedina imena koja se već mjesecima vrte u kuloarsko/medijskim spekulacijama o sljedećem izborniku. Tu su i Aco Petrović i [Vladimir] Anzulović, možda i još netko, ali osobno pokušavam biti ozbiljan i racionalan, poučen eksperimentom u kojem je Joke Vranković preuzeo reprezentaciju prije no što je trebao, i tako neiskusan je izgorio poput šibice na Eurobasketu 2011, a mi smo ostali bez Londona 2012. i (možda) bez perspektivnog trenera.
Jedan od velikih problema je u tome što velikim trenerima vođenje košarkaške reprezentacije Hrvatske ne znači apsolutno ništa, osim navaljivanja hrpe problema na leđa, dok je vrlo izazovno za trenere koji žele revitalizirati karijere i vratiti se (ili stupiti) na veliku scenu. Izbornička pozicija nije plaćena, ne postoje čvrsti mehanizmi kontrole nad igračima koji zarađuju u klubovima, a u reprezentaciji igraju zbog ponosa, dok je logistička podrška Saveza uvijek upitna.
Savez obično u javnost izlazi s tezama “reprezentativci su imali sve što su trebali, dobre hotele, vrhunsku opremu i kvalitetan transport”. Fantastično! Valjda su trebali spavati pod mostom, na turnire ići autostopom i igrati u vlastitim majicama. Otprilike kao da se medijska kuća xy hvali “dali smo svojim novinarima mobitele i laptope”. To se, valjda, podrazumijeva!
Domicilno tržište
U Perasovićevom slučaju dodatna okolnost koja otežava možebitni dogovor je ta što je njemu Španjolska praktički domicilno tržište. Tamo je igrao deset godina, tamo je vodio Tau, Sevillu, Estudiantes i sad Valenciju. Svi ga znaju i sve zna. Prihvaćajući izborničku poziciju zatvorio bi si to tržište. Na koliko dugo – ostaje nam vidjeti.
“Tvrd” kakav već jest, Peras će sigurno od Saveza tražiti određena jamstva, ne mislim na materijalna jamstva, nego na jamstva o autonomiji u radu i o logističkim pretpostavkama da se može koncentrirati isključivo na rad. Zapravo, iako sam prethodnu rečenicu napisao u budućem vremenu, nekako slutim da se o tome već vode neki razgovori. Društvo iz Saveza nije baš toliko nekompetentno i nesposobno, makar sam o njima tijekom svog novinarskog rada pisao i napisao svakakve gadosti.
Ono što, naravno, nedostaje u ovom tekstu je stav samog protagonista priče: “Slušaj, javljam ti se na telefon samo zato što si to ti – smatram te kolegom košarkašem prije nego novinarom. Ništa ti neću kazati, pa me nemoj ništa ni pitati. Nikome ništa nisam rekao, nikome se čak nisam niti javio na poziv. Prema tome…”.
Prema tome, i samo Perasovo javljanje smatrat ću komplimentom, a na ostalo ćemo još malo pričekati. I ispričavam mu se što sam malkice, potpuno benigno, zloupotrijebio iskazano povjerenje.
Izvor: Al Jazeera