Piše: Zoran Čutura
Zapravo me proteklo, 17. kolo ABA košarkaške lige, što će reći da su odigrane dvije trećine natjecanja, ponukalo da se pozabavim regionalnom ligom. Ili, još konkretnije, na to me ponukala pobjeda Metalca nad Cedevitom u posljednjem kolu, koja bi u konačnici mogla jako zakomplicirati rasplet na vrhu.
Taman smo se navikli i prilagodili na poredak Crvena zvezda, Budućnost, Cedevita, nije bitno tko je četvrti, jer u polufinalu doigravanja ide na neprikosnovenu Zvezdu, kad se pokazalo da baš i ne mora tako biti na kraju. A kraj znači ponovno profiliranje dva euroligaša iz regije, bez ikakvih šansi za popravak propuštenog tijekom sezone , jer su euroligaške kvalifikacije ukinute.
Dan-dva prije spomenute utakmice u Valjevu sjedio sam s trenerom Cedevite Jasminom Repešom, u prvom službenom razgovoru nakon završetka Svjetskog kupa. Četiri sam mjeseca čekao na taj razgovor… I reče mi Repeša da su dosadašnji rezultati Cedevite kroz sezonu “čak i bolji od očekivanja”.
Tko zna što bi mi rekao da smo razgovarali nakon utakmice; jedna lopta, jedan promašeni šut, onaj Zubčićev iz kuta s istekom vremena u Valjevu, može dramatično promijeniti dojam, a i tijek sezone. Jer, ako je Cedevita prošle sezone prerano ušla u Euroligu, prerano s obzirom na razvojni program koji provode – opet za jedan šut, onaj Nolana Smitha protiv Partizana – ove sezone bi im ulazak u Euroligu bila optimalni domet. S obzirom na financijsku stabilnost kluba, rekao bih najbolju u regiji, i na roster.
Igranje ‘na žeton’
Ovako će se mučiti paralelno igrajući Eurocup i ABA ligu, dodatno opterećeni dugim i teškim putovanjima (dok ovo pišem su u Volgogradu). A prvi pratitelj Partizan a) nema dvije utakmice tjedno i b) ušao je u seriju pobjeda (četiri uzastopne), što je direktno vezano uz povratak Saše Pavlovića, igrača koji trenutno „radi razliku“ vjerojatno više od ijednog drugog u ABA ligi.
No, preko sporta, stigli smo i druge dimenzije koja obilježava aktualnu regionalnu sezonu, a to je neimaština. Javna je tajna da klubovi imaju silnih financijskih problema, do te mjere da je Zvezda igračima dala jednu plaću u dosadašnjem dijelu sezone, a Partizan niti jednu. Pošto kupio, poto prodao, nije mi namjera niti denuncirati, niti vrijeđati, samo ukazati na ono što bi se u nastavku sezone moglo pokazati najbitnijim za rasplet cijele lige. Mislim, u tim uvjetima ne bi bilo nimalo čudno da danas-sutra počne egzodus igrača iz klubova koji ih ne plaćaju, i/ili onih koji igraju “na žeton”, dok ne nađu unosnije angažmane – kao što su, na primjer, iz Cibone otišli Jerel Blassingame i Damir Markota – te da se omjer kvalitete poremeti.
“Baš zato me i čudi što stalno netko nešto prigovara na ABA ligu; upravo liga omogućava klubovima da igraju u regiji, u Europi, i uspijevamo pokriti troškove natjecanja tako da je svima sve besplatno. Ni mi nemamo velikih sponzora, ali imamo dosta malih, čijim doprinosom se uspijevamo pokriti. I ako nešto želim u novoj godini, onda želim da napokon prestanu svi ti pritisci kojima smo u kontinuitetu izloženi”, kaže “boss” regionalne lige Roman Lisac.
Najveća misterija natjecanja je bugarski Levski, klub koji je zakovan za dno ljestvice s jednom pobjedom, onom protiv Mege još u 2. kolu, koji je odgodio domaću utakmicu protiv Zadra u pretposljednjem kolu i koji čak nije ni odigrao utakmicu posljednjeg kola protiv Budućnosti, izgubivši je administrativno (0:20).
Slučaj Levski
“Sve je, izgleda, bilo predobro da bi trajalo – odlična momčad i veliki budžet. Tri godine smo s njima pregovarali da uđu u ligu, i sve je bilo u redu, uredno su platili kotizaciju, potpisali smo trogodišnji ugovor… No, njihov je gazda otišao iz Bugarske, nije u zatvoru, kao što se priča, i sve se u Levskom raspada. Ugovor koji imamo kaže da neće igrati iduću sezonu ako budu posljednji, što je sada izvjesno, a ako tijekom ove sezone ne odigraju još neku utakmicu, morat ćemo ih odmah isključiti iz natjecanja”, dodao je Lisac.
Ako nekog i to zanima – aktualni prvak Bugarske, osvajač nacionalnog Kupa i pobjednik Balkanske lige – trenutno je trećeplasiran u bugarskoj ligi s omjerom 8-4, izgubio je posljednje dvije utakmice.
I tako, čim počnem pisati o regionalnoj ligi, skrećem sa sportskih tema na one nesportske. Tako to valjda mora biti, i ne traje to nekoliko tjedana ili mjeseci – traje otkako je liga osnovana i pokrenuta. Jednostavno je neizbježno. Na samim počecima lige nisam se ustručavao kritizirati i njeno pokretanje i smjer kojim se razvijala, između ostalog i zato što nisam bio interesno upleten ni u jedan njen aspekt, no s vremenom sam počeo respektirati to natjecanje i uvažavati ga.
Ne bezrezervno, naravno, ima tu i dalje problema koliko hoćete, i to vrlo bitnih problema… Upitno je kako bi se razvijala hrvatska košarka (o ostalim nacionalnim košarkama u regiji ne usuđujem se pisati) bez regionalne lige, možda bi bilo bolje i zanimljivije imati nacionalnu ligu s koncentracijom igračke kvalitete i raspoloživog kapitala u osam klubova, a možda bi bilo i lošije, jer bismo ostali mali, zatvoreni i autistični, s vrlo upitnom protočnošću prema Europi, koja je prepoznala važnost regionalne lige puno prije no što je to itko ovdje prepoznao.
Siromašni kao kozmetika
Ne vidim neki naročiti boljitak nacionalne košarke realiziran kroz postojanje regionalne lige, nitko me nikada neće uvjeriti u to da je to prodaja igrača (recimo Ante Tomića ili Luke Žorića) koji su imali sjajne brojke u regiji, ali isto tako ne mislim da bi nacionalna liga dala nešto bitno više na tom planu. U klubovima bi radili isti ljudi i radili bi iste pogreške, radilo se o regionalnoj ili nacionalnoj ligi, pretpostavljajući kratkoročne domete onim dugoročnim.
Regionalna košarkaška liga bila je i ostala avangarda, danas postoje regionalne lige u vaterpolu i košarci, ali nitko se statusno nije približio ABA ligi. Siguran sam, doduše, da ni sami osnivači to nisu mogli pretpostaviti, da nisu mogli pretpostaviti kako će “ruku pod ruku” s Euroligom staviti regionalnu ligu na košarkašku mapu Europe kao neospornu činjenicu.
Evolucija, ili deevolucija – kako god želite – europskih klupskih natjecanja išla im je na ruku. Kao i ekonomska situacija, košarkaška Euroliga, baš kao i nogometni Champions League, odavno je postala „natjecanje bogatih“, u kojem siromašni obitavaju samo kao kozmetika i oni koji vječito imaju neke talentirane tipove, a ti talentirani tipovi žele postati bogati.
Mi, siromašni, veselimo se što se smijemo loptati s bogatima, a bogatima je drago što nas s vremena na vrijeme mogu ugostiti i s razumijevanjem saslušati naše probleme, čudeći se kako se uopće može raditi u tim-i-tim uvjetima. I to je proces koji je trajao, traje i trajat će.
Izvor: Al Jazeera