Piše: Nataša Gaon Grujić
Šta je to čovjek? Najjednostavnija definicija bi možda bila: “Čovjek je misaono biće (može zaključivati, crtati, razmišljati), društveno biće (živi u društvu), duhovno biće (razlikuje dobro od zla) i prirodno biće (dio je žive prirode).”
Danas sam odlučila da budem čovjek, danas sam odlučila da budem množina, da budem – ljudi.
Danas ću imati razna imena, danas ću se moliti Bogu molitvama svih religija, danas ću mijenjati boju kože. Danas ću živjeti vjerovanje da smo, ipak, ljudi.
Ja sam dijete Sirije, na koju su svi zaboravili. Danas se zovem Ali, danas ću klanjati i moliti se dragom Allahu za sve muslimane koji će se naći ili već jesu na meti osude…
Vrištat ću protiv islamofoba. Danas živim u Jemenu, danas želim upisati policijsku akademiju…
Danas živim u Gazi, danas ću srušiti zid, danas sam Palestinac. Danas ću na Zapadnoj obali vratiti arapske nazive na putokaze…
Danas sam izbjeglica iz Iraka, danas živim u Turskoj, nemam svoj dom, nemam posao…
Danas sam žena u Afganistanu, ne želim da živim u strahu od talibana, želim da se školujem, želim da imam pravo izbora…
Ne želim da me mrzite
Danas ću pokazati unakaženo lice; unakazila su me moja braća, jer sam pokušala pobjeći od čovjeka kojeg su mi oni odabrali…
Danas sam u Kurdistanu, danas sam Kurd. Mene su godinama ubijali jer sam Kurd…
Danas sam Romkinja, živim u Francuskoj, gradonačelnik je donio odluku o zabrani pokopa moje bebe u gradu u kojem živim…
Danas sam Rut, ja ne želim da me mrzite, ne želim da me mrzite jer sam Jevrejka, ne želim da moje ime vežete za politiku Benjamina Netanyahua, ja ne glasam za Likud. Ja živim u Izraelu. Ja sam aktiviskinja udruženja Duga, ja imam prijatelje muslimane. Ja se molim Bogu za sve nas…
Danas nemam bijelu boju kože, danas sam crkinja. Danas se bojim da me neće voljeti zbog moje boje kože…
Danas imam kose oči, danas sam azijatkinja. Nekada primijetim da me čudno gledaju. I to mi smeta…
Danas sam mladić iz Sarajeva, danas je 1992. U mene puca snajperista dok se pokušavam skloniti iza kamiona. On vidi moje lice, on puca u moje ranjene noge, nalazim se ispred zgrade Elektroprivrede…
Danas sam Ahmed, danas je 07. januar 2014. Živim u Parizu, ja sam policajac, ubica je vidio moje lice…
Danas ću pomiješati sve boje i, kao priroda, stvoriti sklad. Danas ću promiješati sve religije, jer sve su religije ljubav, danas ću biti – vi; vi, dobri ljudi, iz cijelog svijeta, vi na koje zaboravljamo, vi koji ste izgubili sva prava, vi koji ste bitni, ali zbog vas se ne okupljamo na trgovima u gradovima širom svijeta…
Je suis čovjek
Danas ću biti čovjek. Danas ću iskoristiti definiciju o sebi, danas ću biti misaono biće…
Danas ću stvarati. Stvorit ću muziku kao najčišći oblik umjetnosti. Da li znate da muziku ne možemo razložiti na jedinice značenja, možemo je samo usvojiti u cjelini…
Danas želim da je cijela Zemlja muzika, jedna lijepa šarena cjelina. Kada stvorim muziku, bit ću dirigent, zvat ću se Daniel Barenboim, ja sam s mojim prijeteljem, palestinskim umjetnikom Edwardom Saidom, formirao izraelsko-arapski orkestar mladih…
Zvat ću se i svojim imenom, zvat ću se imenima mojih najbližih i bit ću Selma, i bit ću Nađa, i bit ću Igor, i bit ću Stela, i bit ću Jelica, i bit ću Štefanija, i bit ću David i Evgenije, i bit ću Nikola, i bit ću Ognjen, i bit ću Tilda i Amiram…
Bez obzira koje ime nosim, u kojoj zemlji živim, bit ću dobar čovjek i vjerovat ću da bolji svijet postoji…
Je suis ČOVJEK i znam da nisam sama!
Izvor: Al Jazeera