Piše: Natalia Žaba
Jednom kad si ga sreo, zauvek bi ga pamtio jer je taj čovek prosto zračio otmenošću za koju svi polako zaboravljamo da tako nešto još postoji u svetu.
Mile Kos, jedan od najpoznatijih sportskih novinara s prostora bivše Jugoslavije preminuo je u Beogradu, u 89 godini.
Nikad neću zaboraviti kad sam ga prvi put srela na ulici, ne znajući još tada da ćemo uskoro živeti u jednoj zgradi, koja je nastala na temeljima njegove porodične kuće. Iako malkice savijen držao se jako dobro, visok, mršav, na kilometar se vidi da je ceo život proveo u zdravom pokretu kako fizički, tako i psihički. Sav je izgledao kao da se pre sekund teleportovao iz nekog drugog sveta, koji više ne postoji, pa sad se šeta i posmatra na šta li liči ta cela budućnost.
Dobar dan…
Zapanilo me je i njegovo odelo i držanje. Ispeglan od glave do pete, elegantne pantalone, savršeni klasično sašiven mantil kremkaste boje, ne sećam se da li je tada nosio šešir ili nije, ne bih da lažem, no nađite danas sportskog komentatora, koji se tako oblači u šetnju, prva ću otrčati da ga slikam.
Na moje prvo: „Dobar dan” nije reagovao, što je me u početku malo zbunilo, ali pogledom, bistrim i energičnim dao mi je do znanja da me primećuje, zna da sam tu, pa tako sam ja kimnula glavom radi pozdrava, zauzvrat dobila bljesak iz očiju, koji je govorio „dobar je, dobar”. Tek kasnije mi je palo na pamet da „Dobar dan” treba malo glasnije reći, jer možda čovek slabije čuje…
Mile Kos, jedan od najpoznatijih sportskih novinara s prostora bivše Jugoslavije preminuo je u Beogradu, u 89 godini.
Mnogi ljudi u Beogradu kažu da je Mile Kos bio jedan od najboljih sportskih komentatora sa prostora bivše Jugoslavije, mnogi su već i napisali o njegovom fantastičnom stilu izražavanja ali i besprekornim komentarima, kojima ponekad čačkao pune sebe fudbalske zvezde – uvek radi njihovog dobra, nikad radi sopstvenog rejtinga. Svaki prikaz sledi i komentar iskusnog poznavaoca fudbala pa tako o svetskom prvenstvu iz 1990 godine piše:
Neslavan rekord
„Mundijal je proslavio neslavan rekord: najniži prosek golova – 2,2 po utakmici. A istovremeno je bio i najposećeniji šampionat sa rekordnim prihodom od 17 milijardi i 982 miliona lira. Inače FIFA očekuje ukupan prihod od milijarde dolara. Interesantno je da su ulaznice donele samo 19 odsto ove sume. Fudbal koji smo gledali je bio sivkast (…) Posebno je izostalo nadigravanje, što je najveća čar…”
Htela bih moći napisati više o tome kako se družio sa beogradskom rajom na Dušmanovcu (kako su nekad Dušanovac zvali Beograđani), i kako je igrao fudbal za vreme nacističke okupacije, i u glavnom kakav je bio taj njegov Beograd, koji sve više odlazi u historiju zajedno sa generacijom koja je ga činila živim, vitalnim, omiljenim i glamuroznim.
Žao mi je što mi nije ispričao kako su izgledala vremena kad su navijači dolazili na stadione radi navijanja, a ne ratovanja. Kako je izgledalo druženje u Jugoslaviji za kojom mnogi i dalje čeznu.
Sama sam kriva…
Na žalost, sama sam sebi kriva, jer jureći svakidašnjicu zaboravila sam na to kako treba odmah i po svaku cenu prihvatati nesvakidašnje pozive – i dok sam se vratila sa svog puta koji je trajao mesec dana Mile Kos je preminuo.
Htela bih moći napisati više o tome kako se družio sa beogradskom rajom na Dušmanovcu (kako su nekad Dušanovac zvali Beograđani), i kako je igrao fudbal za vreme nacističke okupacije, i u glavnom kakav je bio taj njegov Beograd, koji sve više odlazi u historiju zajedno sa generacijom koja je ga činila živim, vitalnim, omiljenim i glamuroznim.
Za neke legendarni trener i novinar, za druge suprug, otac deda, za mene čovek koji uprkos godina i stećene slave i dalje, ostao znatiželjan drugog čoveka, koji živi sprat iznad njega.
Uvek elegantan, dobrog pogleda, predstavljao je Beograd kakvim ga svi želimo videti i za kakvim svi čeznemo. I mi došljaci, i Vi starosedeoci.
Izvor: Al Jazeera