Piše: Saida Mustajbegović
Usukanih brčića, u izlizanom odjelu, kondukterskom od prije jednog vijeka, djelovao je nestvarno. Kao da je “iskoračio” iz nekog filma čija je celoluzna traka skoro izlizana i izblijedila. Naknadno sam saznala da se zove Joško.
Proveo nas je kroz selo čije seljane nisam upoznala, a mnogo sam o njima saznala. Ne znam jesu li mještani slovenskog sela Olimlje solidarni međusobno (kod nas bi to bila vijest). Ono u što sam sigurna jeste da su složni te da jedni u druge imaju povjerenja i volje da se okoriste činjenicom da su se, u tom mjestu, našli jedni pored drugih – drugačiji.
To nije samo vijest, već i njihova mudrost, koju treba podijeliti. I priča je to što je nesvjesno kazuje vodič u starom kondukterskom odijelu, bez svijesti o onom što neformalno kazuje, truckajući se u voziću od hotelskog kompleksa “Termi Olimia” kroz nestvarno Olimsko zelenilo. Mrmljao je da je pred nama najljepše selo u Evropi u 2009. godini…
Neskriveni ponos
U što nije bilo teško povjerovati. Ponosno se truckajući, mrmljao je svašta-nešto ravnim glasom. Ruku na srce, živopisnije je izgledao nego je pričao. Vozić je prolazio kroz selo, a Joško monotono pokazivao obnovljeni i neobnovljeni dvorac. I opet nešto dosadno mrmljao o njima.
Jedan od dvoraca, zapravo, samostan Olimje, danas franjevački redovnici njeguju i čuvaju tajne drevne medicine i rado pokazuju radoznalom posjetitelju. Riječ je o starom dvorcu koji su redovnici pavlini u 17. stoljeću pretvorili u samostan, a uz dvorac su potom izgradili i baroknu crkvu.
Austrijski car Josif II krajem 18. stoljeća ukinuo je samostan, koji su franjevci ponovo oživjeli 1999. godine, a s njim i tradiciju samostanskog apotekarstva. Naime, nakon Pariza i Dubrovnika, apoteka u Olimskom samostanu je treća najstarija u Evropi.
U istom dvorištu je i čokoladnica, ali njena priča i nije tako stara. Objasnio je to Joško, tada već živahnije i s neskrivenim ponosom. Objasnio je da se penzionirani “potomak” prije koju deceniju sjetio recepata koje je naslijedio i krenuo u posao s delikatesama od kakaovca. Iako bi upitao imali ko pitanja, naš vodič na skoro nijedno nije znao odgovor. Jer, već je kazao sve što je o tome znao. Ali, dok je vlasnik čokoladnice prodavao delikatese, Joško je ostao u susjednoj izložbenoj prostoriji i ponosno dočekivao nove posjetioce.
Nedaleko od samostana mala je pivnica, kroz koju je Joško opet ponosno prošao. Domaćina nije bilo nigdje. Upitan kako može ulaziti i izlaziti kroz te privatne posjede, Joško je odgovorio: “Radimo već sedam godina. Domaćini imaju poverenja u mene.” I tu nije kraj…
Nedaleko od samostana nalazi se Jelenov greben, na kojem obitava mnogobrojno krdo srna. Divljač se slobodno kreće po teritoriji od osam hektara, a posjetioci imaju jedinstvenu priliku da im srne ili jelen jedu iz ruke…
Vlasnik imanja nabavio ih je na Brionima, da ne bi morao kositi imanje, a danas se i samo mjesto zove po njima. Ali, tu, na grebenu, rastanak je s Joškom, koji o Olimlju priča priču kakve nema ni u jednoj turističkoj brošuri. Priča priču o slozi i povjerenju te skladu ljudi s prirodom.
Zajednički interes
Olimlje je zaista posebno: s jedne strane je ono lijepo i Bogom dano – priroda, s kojom su mještani složno načinili biznis. Ako i poimislimo da je riječ o nekom uređenom sistemu, u kojem je država seljanima obezbijedila posao, prevarit ćemo se. Cesta kroz selo je truckava, kao i putevi do same Olimije.
No, mještani su su shvatili da imaju zajednički interes i da ima mjesta i nafake za svakog od njih. Njihov istinski predstavnik je Joško. Oni mu vjeruju. Kada se nađamo u Olimlju, taj izgleda istovremeno prirodno i nestvarno. Jer, kada se malo izmaknemo postavimo si pitanje: da li je Joško bio stvaran u toj idiličnom Olimlju, gdje sve pokazuje odnos čovjeka – pojedinca, ali ne i besprijekorne brige države? U tim idiličnim prilikama čovjek ne može da se ne zapita šta bi se desilo kada bi i u taj divni olimski krajolik došao jedan od “junaka” kakvog je Ephraim Kishon opisao u satiričnom romanu Lisac u kokošinjcu?
Krakteristično za tog autora, na duhovit način ispričao je priču o kataklizmi koji je u jednom zabačenom selu izazvao dolazak političara koji nije poštovao tradiciju seljanja. Ta mala zajednica prije te posjete živjela je u harmoniji i uzajamnom poštivanju. Nakon te posjete u tom selu nije ostalo ništa. Ali, dok se god Joško u voziću trucka i ponosno i bez kucanja iz apoteke ulazi u čokoladnicu i dalje, iz Olimlja će se ispisivati razglednice s povjerenjem.
Izvor: Al Jazeera