Piše: Damir Petranović
Došlo je vrijeme da i Hercegovci konačno mogu nešto proslaviti. Onako pošteno: za veliku pijanku u Međugorju zaslužan je Marin Čilić, skromni 26-godišnji tenisač, koji se s druge strane Oceana vratio s peharom pobjednika US Opena. A bogme i još tri milijuna dolara u džepu.
Iz tog škrtog krša i male, gotovo pa zatvorene zajednice rijetko kada se probijaju vijesti koje nisu ozbiljne i pomalo živčane. Zanimljivo je to, pomalo i bizarno – o Hercegovini i Hercegovcima ćete u vijestima najčešće čuti u kontekstu kakvih političkih previranja ili vječnih nacionalno-ideoloških trvenja, sve to uvijek izgleda smrtno ozbiljno i sudbonosno važno. Nema ondje velikih medija da prate showbiz događanja i celebrityje, nema subotnje špice i važnih društvenih događanja, a bogme nema ni važnih gostiju koji se oduševljavaju ambijentom, gostoljubivošću i svjetski relevantnim trendovima na tom uskom i dvojbeno urbanom prostoru između Posušja, Gruda, Širokog Brijega i Mostara.
O Hercegovini i Hercegovcima ćete u vijestima najčešće čuti u kontekstu kakvih političkih previranja ili vječnih nacionalno-ideoloških trvenja.
Barem iz hrvatske perspektive, u Hercegovini nema ničega. I tek kada zbilja kreneš lutati tim mirnim krajem shvatiš da se ondje živi nekim neobično opuštenim i spokojnim stilom života. Malo poljoprivreda, malo kafići, pokoja tvornica i vjerski turizam: vrijeme kao da je stalo i generacije ljudi dolaze na ovaj svijet i odlaze s njega po ustaljenom i dobro uhodanom rasporedu, bez stresa i bilo kakvih poremećaja. Sve dok se, eto, nije dogodio Marin Čilić.
Goran i Wimbledon
Sportski uspjesi, naravno, u pravilu uspiju izbezumiti cijele države i nacije, pa ozbiljni i odrasli ljudi skakuću uokolo odjeveni u blesavu odjeću i prave kretene od sebe nakon što su potrošili dobar komad vremena, živaca i alkohola strepeći pred televizorima i moleći nebesa da malena loptica padne unutar označenog kvadrata. Sva ta histerija nezainteresiranom promatraču koji put zna biti smiješna ili nepodnošljivo iritantna, ovisno o stupnju razumijevanja za prizemne nagone i shvaćanja uloge sporta u društvu. On nekad spaja, nekad razdvaja, a nekad služi i kao ispušni ventil kako bi se zaboravilo na svakodnevne jade i, najčešće, lopovluke političara. Svima njima dobro dođe kakav zec iz šešira koji će izazvati kolektivnu euforiju i osjećaj ponosa; u tim trenucima svašta bi moglo proći, od povećanja poreza do neke sumnjive privatizacije. Čini se kao da ništa nije važnije od jednog breaka u trećem setu ili dvostruke servis greške Japanca s druge strane mreže.
Ako pitate Hrvate, tenis ionako nema smisla još od čuvene 2001. godine i Ivaniševićevog osvajanja Wimbledona, kada je svemir konačno vraćen u ravnotežu i kada je vječiti gubitnik u čudesnom dvotjednom poigravanju zvijezda dokazao da iskonska sportska pravda zbilja postoji. Bilo je to doba kada je cijela jedna nacija zajedno urlala, skakala, plakala i razbijala televizore, sve do trenutka kada su nebesa napokon podigla tu rampu i dala znak za kolektivnu pijanku. Ovih dana u Međugorju se očekivala slična provala neobuzdane euforije, što se i dogodilo, mada treba zabilježiti da je Čilićeva fešta ipak bila točno u skladu s imidžem Hercegovaca u kolektivnom imaginariju na puno širem prostoru – tvrda, žestoka i nabrijana.
Teško da je baš Gospa Međugorska dala ruku Marinu u presudnim trenucima, neka se čuda jednostavno događaju sama od sebe.
Kad jedan sportaš nakon pobjede zahvaljuje Bogu, to je najčešće znak da je u vjeri pronašao motivaciju za uspjehe i objašnjenje za poraze – što samo po sebi ne mora biti ni loše, ni primitivno, ni smiješno. Tako naprosto jest, njegova stvar. A kada Marin Čilić, novopečeni milijunaš i iznenadni idol širokih masa, proslavu započinje misom u crkvi – to je samo još jedan dokaz da čovjek razumije tradiciju i poštuje običaje svog rodnog kraja. Naravno, teško da mu je baš Gospa Međugorska dala ruku u presudnim trenucima, neka se čuda jednostavno događaju sama od sebe, mada ne treba potcijeniti ni hercegovačko komercijalno eksploatiranje vjere. U tome su se, znamo, dosta usavršili.
A kada pred tisućama ljudi u istom tom Međugorju potom nastupi Marko Perković Thompson, čiji opus i gard često znaju biti u vrlo plastičnom sukobu s istom tom religijom, ni to ne treba gledati kao na smišljeno provociranje ili bezobraznu gestu. U sportskim uspjesima, kažemo, ljudima se često pomuti razum i olabavi rasuđivanje, pa posegnu za onim što ih najlakše opušta. Nekome je to bacanje u more i Oliver Dragojević, nekome bećarac ili kolo, a nekome besmisleno vozikanje automobilima po gradu i veranje po prometnim znakovima.
Motori i pečeni volovi
A Hercegovcima, eto, parada motora, pečeni volovi i šund glazba Mate Bulića, Dražena Zečića i Jole. I demonstracija hrvatstva, jer su jadni već desetljećima u limbu između imaginarne “majke domovine” i stvarne, najčešće nefunkcionalne i ponekad manje njihove Bosne i Hercegovine.
Ako ćemo tražiti loše i nelogične detalje u Čilićevoj fešti, ozbiljno analizirati fenomen slavlja uz nabrijanu i naizgled ratničku zvučnu kulisu, pronaći ćemo ih mali milijun. A ako ćemo nastupiti dobronamjerno, shvatit ćemo da se radi o običnom folkloru i ispušnom ventilu. Uostalom, nismo svi isti: pas koji laje – ne ujeda. Hercegovac koji se razmeće vjerom, nacijom i tradicijom – drugome bi najčešće dao krvi ispod vrata.
U sportskim uspjesima ljudima se često pomuti razum i olabavi rasuđivanje, pa posegnu za onim što ih najlakše opušta.
Kad Bosna i Hercegovina kao država potpuno i ponovno prihvati svi tu vlastitu šarolikost, razigranost i jedinstvenost, valjda će i atmosfera postati puno opuštenija i ležernija. Čak i u toj tvrdoj i žestokoj Hercegovini. Uostalom, samo neka se slavi i veseli. Pa makar i uz Thompsona.
Izvor: Al Jazeera