Piše: Nazanine Moshiri
Dok se približavamo kapiji staračkog doma u zapadnom predgrađu Donjecka, u daljini primjećujem neka brda. Izgledaju mi poznato i onda shvatam da je to isto zelenilo koje je prije nekoliko dana napadnuto raketama ‘Grad’ i artiljerijom. Ponovno osjećam vibracije tog glasnog lupanja u glavi, a nakon nekoliko sekundi diže se oblak prašine i dima. Drhtim od straha jer su ta brda blizu doma, previše blizu.
Dok ulazimo, vlasnica i direktorica doma Elena Trač nam želi dobrodošlicu. Izgleda veoma nervozno. „Nisam očekivala da će vas toliko doći“, kaže. Dok prolazimo dvorištem, primjećujem čovjeka u invalidskim kolicima odjevenog samo u donji dio pidžame. Nevjerovatno je vruće, a on pokušava smotati cigaru jednom rukom; druga se teško izobličila od artritisa.
Ulazim u Eleninu kancelariju sa prevodiocem, dok ostatak ekipe strpljivo čeka vani. Sjedamo za njen mali sto okružen bocama lijekova i hrpama papira. Zvoni telefon – novi zahtjevi ljudi koji žele da premjeste članove svojih porodica na sigurno mjesto.
Specijal: Kriza u Ukrajini
Objašnjavam ko smo i zašto smo došli. Elena je očito oprezna kada su novirani u pitanju i ne želi da je Ukrajinci ili separatisti koriste kao propagandno sredstvo. Pokušavam je smiriti, pojašnjavajući joj da naša priča govori o humanitarnim posljedicama ovog strašnog sukoba.
„Nisam ovdje da bih pričala o politici. Samo želim razgovarati sa žrtvama“, kažem. Ona klima glavom i mislim da razumije. Elena, koja izgleda opuštenije, odjednom ima jaku želju da nam pokaže dom.
Sjećanja na Drugi svjetski rat
Ona želi da upoznamo Tamaru Zajcevu koja je bila bibliotekarka. Kada joj je muž umro prije deset godina, smještena je u ovaj dom. Sobu dijeli sa još tri žene. Nemaju mnogo – samo krevete, jedan ormar i nekoliko stolica. Raspremile su krevete, zategnule posteljinu i ponudile mi da sjednem. Tamara ima fotografije svoje porodice; pokazuje mi kćerku koja sada živi u Grčkoj i sliku sebe kada je bila mlada i veoma lijepa, na trgu sa mužem i njegovom porodicom.
„Sjećam se kada su Nijemci napali, bila sam mala“, kaže mi Tamara. „Ovaj rat je jednako loš.“
Pitam je kako zna da je rat jednako loš ako nije napustila ovaj dom. „Vidim na vijestima, i čitam novine“, kaže: „Želim da naši ljudi ostanu živi i da ne poginu.“
Barem Tamara zna gdje su njena djeca i unuci. Ovdje ima toliko onih koji ne znaju gdje su članovi njihovih porodica otišli i kada će se vratiti.
Neki, poput Valentine Ivanove, čvrsto stišću mobitele, očekujući zvuk ili vibraciju koja će ih upozoriti da je stigla poruka. Valentinina soba je blizu Elenine kancelarije. Može se dobiti dojam da ona finansijski bolje stoji od nekih drugih stanovnika doma. Graciozna je i zrači nekom nepokolebljivošću, kao da je vodila veliko kućanstvo ili, možda, veliku kompaniju. Njen unuk ju je prije stalno posjećivao, ali ona sada ne zna gdje se on nalazi.
Ima mnogo novih stanovnika doma. Neki su iz Gorlivke, grada blizu Donjecka, koji je teško granatiran. Najnoviji došljaci su šokirani granatiranjem. Elena nam objašnjava da su ih ambulantna kola dovezla, ali nije sigurna znaju li njihove porodice gdje se oni nalaze.
Borba za opstanak
Ovo je privatni dom koji plaćaju porodice, a neki penzioneri sami mogu platiti za svoju njegu. Međutim, mnoge banke su zatvorene i ljudi su otišli, tako da novca gotovo i nema. Elena koristi ono što je ostalo od njene ušteđevine kako bi dom ostao otvoren. Njen suprug koji joj pomaže u upravi doma je na farmi, odakle dolazi većina njihove hrane.
Udaljeni su jedno od drugog manje od 100 kilometara, ali u ovom području to može biti opasna udaljenost. Postoje ukrajinske i separatističke kontrolne tačke, prve linije koje treba preći i naoružani vojnici. Tako da se Elena mora snaći, ali zaliha je sve manje.
Tokom naše posjete Elena nekoliko puta počinje plakati, izvinjavajući se zbog agonije kroz koju prolazi. Gotovo da joj je neugodno zbog boli. Kaže mi kako želi da se penzioneri u domu osjećaju normalno i sigurno. To nije lagan podvig budući da je granatiranje sve bliže i bliže, prozori i zidovi se tresu. Postoji malo sklonište u dugom krilu doma, udaljeno tri minute vožnje ili deset minuta hoda. Međutim, ono nije dovoljno veliko za 160 ljudi, a i kako će tamo prebaciti starije pacijente?
Dok napuštam dom razmišljam šta će se biti s ovim ljudima. Mnogi od njih bili su djeca za vrijeme Drugog svjetskog rata. Preživjeli su Staljinov režim, pa onda pad komunizma i stvaranje ujedinjene i nezavisne Ukrajine. Pjevaju pjesme iz sovjetskog doba, ali i pjesme o poljima Ukrajine.
Njihove porodice su podijeljene lojalnosti; neki su vjerovatno otišli u Rusiju, a drugi u Kijev. Oni su prepušteni sami sebi, stari i ranjivi. Preostalo im je samo da čekaju dok ih rat još jednom okružuje.
Izvor: Al Jazeera