Belgija i Kolumbija – putokaz novog nogometa

Jedini sredozemni Mohikanci na turniru su Francuzi (AP)

Piše: Božo Sušec

Za prave nogometne fanove i sve one koji su se totalno “navukli” na nogometni spektakl, dva dana odmora poslije osmine finala Svjetskog prvenstva dani su praznine i očajne dosade, za dobar dio svijeta dobrodošao predah od mnogosatnog i postponoćnog buljenja u televizor, za medije uglavnom dani sumiranja, prežvakavanja i preživanja svega dosad viđenog.

A Brazil nam je donio raskošnu ponudu čudnovatih raspleta, nekih novih heroja i otvorio seriju pitanja o budućim putevima suvremenog nogometa.

SP u Brazilu 2014

Zemljopisno-mentalitetni aspekt nekako je u svemu tome bio pomalo zapostavljen. Među 32 državne reprezentacije sudionice Mundijala jedan je globalno neveliki region bio daleko najzastupljeniji.

Na Svjetsko prvenstvo u Brazilu plasiralo se čak sedam reprezentacija iz Sredozemlja, koje s mentalitetno sličnim Portugalom čine točno četvrtinu odabranih i uglavnom su gotovo svi prošli kao bosi po trnju.

Posljednji Mohikanci

Perjanice tog nogometno moćnog područja, aktualni svjetski prvaci Španjolci, otpali su već poslije drugog kola, trostruki svjetski prvaci Talijani začas su se pridružili, a manje-više očekivano u drugi krug nije prošla niti Hrvatska, niti Bosna i Hercegovina, Portugal je bio solidaran, Grčka se među posljednjih 16 provukla kao deva kroz ušicu igle, a ni Alžir se nije uspio probiti među najboljih osam.

Na poprištu su ostali jedini posljednji sredozemni Mohikanci – Francuzi.

Nemojmo se zavaravati da se to moglo slučajno dogoditi, jer previše je argumenata koji jasno ukazuju na to da je to posljedica shvaćanja i prezentacije nogometne igre u varijantama talijanskog ili španjolskog modela, u apeninskom načinu, koji teži nogometnu igru pretvoriti u najdosadniju stvar na svijetu s bezbrojnim robotskim markiranjima protivnika, manje-više prikrivenim oblicima čuvenog “catenaccia” i čekanju da neki Pirlo pogodi loptom nekog Balotellija, te da tako zabiju ili ne zabiju gol.

Ili u onom pirinejskom – Guardiola sustavu, u kojem se nazirao šarm dosadnog udaranja centrifuge u veš-mašini, s beskonačnim dodavanjama ulijevo i udesno, a najviše unazad, a koji je funkcionirao samo uz dva-tri supernadarena nadnogometaša. Taj pasiv-čekajući pristup, u kojem bi Španjolcima u rukometu desetak puta bila oduzeta lopta zbog neaktivne igre, često na rubu kukavičluka, prevladani je koncept iz koga što prije treba pobjeći ukoliko se ne želi postati zabačena nogometna provincija.

Savremena igra

Najbolji primjer suvremenog okomitog nogometa je gol Belgijanaca Amerikancima, kada su De Bruyne i Lukaku praktično osvojili loptu pred svojim šesnaestercem i u punom trku uz dva pasa stigli do protivničkog gola i do odlučujućeg pogotka. Pep Guardiola sigurno bi teško kaznio De Bruynea, zato što je preuzeo rizik gubljenja lopte i zato što što nije loptu dodao Busquetsu, odigrao dva pasa sa Xavijem i jedan put izmijenio dupli s Iniestom.

Statistika je neumoljiva. Belgijanci su samo u utakmici protiv Sjedinjenih Država imali više udaraca prema golu – 38, više udaraca u okvir gola – 27, više intervencija protivničkog vratara Howarda – 16 i jednu stativu, nego što su Talijani učinili u tri utakmice (31 šut prema golu, u okvir gola samo osam, uz šest obrana protivničkih vratara) i nego što su Španjolci proizveli u svoje tri utakmice (35 prema golu, 10 obrana protivničkih vratara).

U bajke o mediteranskom šarmu i kultu improvizacije i talenta svojstvenih našoj široj regiji ne vjeruju ni mala djeca. Naprotiv, igrači s naših prostora postaju robovi defanzive (vidi Rakitić-Modrić u Hrvata), šabloniziranih akcija i besprimjerne poslušnosti trenerima.

Belgijanci i Kolumbijci su postavili putokaze ka budućnosti nogometa. Rezultatokrati, ziheraši i kukavice ne uklapaju se u novi koncept nogometne igre.

Crna točka nogometa, svakako, ostaju bivši ljudi u crnom, koji usprkos svojim novim zlaćanim dresovima ostaju karcinom koji razara čistoću i plemenitost igre. Koliko god više sudaca ima na terenu i oko njega, toliko se povećava i tiranija njihovih kobnih pogrešaka u zakonitom pravilu na štetu malih i slabo moćnih.

Mogućnost manipulacije

Uhvaćeni u zlatni kavez biznisa, suci najvišeg renomea besprizorno ruše svoj ugled ne dosuđujući crvene kartone gigantima, pokazujući na bijelu točku i zbog košarkaških kontakata malima, poništavaju regularne golove i kroje sudbinu neprivilegiranih. Što da kaže jedan Meksiko, kome su poništena dva sto posto regularna pogotka, nedosuđena dva kao suza jedanaesterca i koji je eliminiran u glumačko-redateljskoj suradnji Arjena Robbena i suca Pedra Proence?

Zar tu, zaista, nema pomoći osim vapaja “neka visi Pedro”? A neće sigurno.

U Kamerunu su, ne tako davno, nepoštenom sucu namazali zviždaljku otrovom riđovke i preminuo je na terenu, neposredno nakon zadnjeg zvižduka.

Argentinac Chamot, tada igrač Lazia, sa smiješkom je poslije utakmice došao čuvenom Collini i čestitajući mu na suđenju čeličnim mu je stiskom slomio koščicu u šaci. Collina je pao na koljena, a Chamot dobio samo četiri utakmice kazne.

U Kolumbiji su predlagali da se ekvadorskom sucu koji ih je oštetio u kvalifikacijama zabije kornerska zastavica u srce.

Možda bi sve bilo puno lakše kad FIFA ne bila toliko konzervativna organizacija i kada bi prihvatili pomoć suvremene tehnologije. Brojne kamere, slow-motioni i super-slow motioni raskrinkavaju sve dvojbe o eventualnim zaleđima/nezaleđima ili jedanaestercima i odglumljenim padovima.

Ali tada se bespovratno sužava svemoćna zona “slobodnog sudačkog uvjerenja”, a time i mogućnost manipulacije igrom.

Iscijeđeni sportaši

Koliko je samo vremena, truda, energije i uvjeravanja bilo potrebno da se uvede jednostavna videoprovjera je li lopta prošla gol liniju ili pogotka nema.

FIFA-in konzervativizam velika je zapreka daljnjem razvoju nogometa. Busali su se u prsa “revolucionarnim” proširenjem prostora za zamjenu igrača. Ma dajte, molim vas.

Prijedlog o djelomičnom ukidanju ofsajda, možda samo u šesnaestercu, može imati argumente za i protiv, možda može, doista, uticati na duh igre.

Ali neshvatljivo je da se neke ideje koje vode nesumnjivom napretku i popularizaciji nogometa nemaju šanse probiti do realizacije. Ako su u svim momčadskim sportovima s loptom, dakle košarci, rukometu, vaterpolu, odbojci itd, dopuštene izmjene i povraci igrača u igru, zašto se to u nogometu ne može primijeniti?

Zašto moramo gledati iscijeđene sportaše koji padaju poput jesenskog lišća u završnicama utakmica tražeći pomoć u bolnim grčevima? Kome bi smetalo da trener može koristiti svih 18 ili više igrača?

Zar ne bi bilo dobro za ritam igre da, naprimjer, jedan James Rodriguez izađe na 5 do 10 minuta, a zatim se vrati odmorniji, orniji i raspoloženiji da nam podari još nešto više iz svog prebogatog repertoara?

Sladokusci i navijači, nogometaši i treneri, mediji i sponzori – svi bi profitirali.

Samo to teško može prodrijeti do FIFA-inih mudraca, koji su preokupirani svojim položajem i mirom u kući.

Izvor: Al Jazeera