Četiri miliona kao ulaznica za Euroligu

Samo Cedevita i Zvezda imaju kakve-takve preduvjete da se loptaju s velikim dečkima u doglednoj budućnosti (Petar Glebov / Pixsell)
Samo Cedevita i Zvezda imaju kakve-takve preduvjete da se loptaju s velikim dečkima u doglednoj budućnosti (Petar Glebov / Pixsell)

Piše: Zoran Čutura

Često tako čovjek krene jednim smjerom, pa često nakon nekoliko skretanja završi tamo gdje nije ni u ludilu mislio da može doći. I u životu, ali i u novinarstvu… Tako sam i ja tragom prepucavanja (političkog prepucavanja) o Ciboni stigao na neku treću, neočekivanu stranu, a Cibona mi je pala u drugi plan.

Nisam siguran jeste li primijetili, pa ću ponovo evidentirati: FIBA je nedavno poslala preporuku na sve moguće strane da se Ciboni onemoguće nastupi u svim mogućim natjecanjima. Zbog dugova, jasno, to se valjda podrazumijeva. Kao što se, valjda, podrazumijeva i to da nitko nije ništa zabranio Ciboni i to iz prilično jednostavnog razloga: FIBA odavno nema nikakve veze s vođenjem natjecanja. Što je, eto, bio početak malog istraživanja, koje me dovelo do zaključka da između ULEB-a i FIBA-e ponovo bjesni otvoreni rat, ali ULEB je otvorio i nove fronte.

FIBA se pretvorila u glomaznu administrativnu organizaciju, koja nije radila apsolutno ništa na napretku košarke kao igre, na poboljšanju statusa košarke i na komercijalizaciji košarke.

Vratimo se malo u prošlost – ULEB, kao udruženje europskih košarkaških liga, bio je osnovan još 1991. godine. Vremenom su se španjolskoj, francuskoj i talijanskoj ligi priključivali i ostali, da bi danas brojao 16 članova. I više, ako akceptiramo da je naša regionalna liga, zapravo, prozor prema ULEB-u za sve nacionalne saveze.

U sezoni 2000/2001. ULEB je napravio svoju Euroligu i te su se sezone igrale dvije Eurolige, da bi već iduće sezone ULEB-ova Euroliga ostala jedina i tako je do dana današnjega.

Razlog za rascjep je bio taj što se FIBA bila pretvorila u glomaznu administrativnu organizaciju, koja nije radila apsolutno ništa na napretku košarke kao igre, na poboljšanju statusa košarke i na komercijalizaciji košarke. FIBA je bila dovoljna sama sebi, uspavana u kolijevci vlastite veličine i pobjeda ULEB-a klasičnim nokautom bila je neminovna. Iako mi tada, priznajem, nije baš bilo jasno o čemu se radi.

Približavanje evropske i američke košarke

Vremenom je ULEB radio na približavanju europske i NBA košarke, korekcijama pravila i korekcijama glava, a Boga mi i spektakularnim međusobnim utakmicama u predsezoni. Bilo je jasno da će biti i daljnjeg približavanja, ali špekuliralo se uglavnom o mogućnosti stvaranja europske NBA divizije.

No najave s kojima će ULEB uskoro izaći u javnost kažu drugačije: Euroliga će postati poluzatvoreno natjecanje, u koje će se ulaziti isključivo iz Eurocupa, a nacionalna prvenstva će postati potpuno marginalizirana. Kada? To je teško procijeniti.

Uskoro ćemo znati za koliko koji igrač igra i koliko je poreza na te iznose plaćeno, što je sad isključivo u sferi nagađanja.

Za sada je izvjesno to da će već za sezonu 2015/2016. ULEB postaviti donju granicu ulaganja za one koji će igrati Euroligu, a ta će granica biti četiri milijuna eura. I zato će, poučeni iskustvima klubova kakva je upravo Cibona, ta četiri milijuna biti stvaran, a ne “đemdo, bumo vidli, dva pišem-tri pamtim, potpišem pa prevarim” nestvaran novac.

Igranje u Europi bit će privilegija bogatih. Već i sada je djelomično tako, ali skupom pravila će ULEB potpuno blokirati ono društvo koje ne može pratiti vrlo egzaktne parametre, uključujući i potpuno transparentno poslovanje i sve podatke tog poslovanja dostupne javnosti. Banalizirano – znat ćemo za koliko koji igrač igra i koliko je poreza na te iznose plaćeno, što je sad isključivo u sferi nagađanja.

Možda bih nekada – čak i ne jako davno – sad pisao nekakav “antiulebovski pamflet”, ali i ja sam promijenio mišljenje, poučen svim neplaćenim igračima, sudskim procesima i političkim maglama. Takav je potez, kvragu, neminovnost. Bogati se nikad nisu voljeli igrati sa siromašnima, a još imaju privilegiju i pisati povijest.

Sport je odavno prerastao puko natjecanje i postao biznis. Ne “bizmis, pajdo, bizmis”, karakterističan za naš divlji i galopirajući kapitalizam, nego baš ozbiljan biznis, a košarka je preuzela dio iskustava nogometa, najvećeg svjetskog sportskog biznisa.

Samo Cedevita i Zvezda ‘ozbiljni igrači’

Prenesimo sad sve ovo na naše područje. Hm… Nije to jednostavno napisati, ali… Kako sad stoje stvari, samo Cedevita i Zvezda iz regije imaju kakve-takve preduvjete da se loptaju s velikim dečkima u doglednoj budućnosti. Jedni podržani privatnim, drugi javnim kapitalom.

Cibona i Partizan, u prvom redu oni, pa onda i Olimpija i Zadar i svi ostali teško će se pomiriti s takvim stanjem, ali… Radi se o višoj sili. Tradicija se briše i stvarat će se neka nova tradicija, pa nam treba netko izvana kako bi nam na to ukazao. Nama, koji u budućnost hodamo natraške, stalno gledajući u prošlost, već četvrt stoljeća.

I sad se vraćam na početak teksta i na stanje u Ciboni. Tamo stvarno nitko ništa ne zna. Koliko do jučer su imali mogućnost igrati Euroligu, a danas izgleda da će sezonu startati s potpuno pomlađenom ekipom i rosterom koji će popunjavati juniori. Ma, bolje da puste tu djecu neka uče škole…

Cibona kao rupa na cesti

Cibona je sad otprilike kao rupa na cesti iz crtića – što je više zatrpavaš, to je veća i mračnija. S tim da u svemu zlom ima i nečeg dobrog – neigranjem Europe u Ciboni se i dalje neće znati točni putevi novca koji u klub ulazi i koji iz kluba izlazi. I dalje nikome neće polagati račune.

Gledajući širu sliku, cijela će naša regija proizvoditi igrače za tu buduću euroligašku kremu. Kolonijalizam – ne znam kako bih to drugačije nazvao. Ipak, ništa novo i ništa za čupanje kose. To je valjda uloga koju su nam povijesne mijene namijenile i to se nikada promijeniti neće. Samo što nam je to teško priznati.

Igrači su, ipak, “samo” roba, skupa i kvalitetna roba, ali samo roba. U NBA je to kristalno jasno. Došlo je, valjda, vrijeme da i mi u Europi to saznamo.

ULEB, dakle, otvara fronte i prema nacionalnim savezima, minorizirajući ulogu natjecanja. To će biti zanimljivo ispratiti kad stigne vrijeme.

Kako FIBA gleda na sve? Tako što će u sezonu pokušati ugurati reprezentativna natjecanja i na taj način će (valjda) pokušati dokazati svoju moć i uticaj. Već su izglasali kvalifikacije za Eurobaskete unutar sezone, na istim onim principima od kojih su bili odustali. Klupska se natjecanja prekidaju, reprezentacije se okupljaju, malo se priprema, malo se igra, malo se putuje i onda slijedi povratak u klubove koji masno plaćaju te iste igrače. Suludo.

Ako to doista zaživi, ne bi trebalo čuditi ako dođe do situacije da europski klubovi, a ne oni iz NBA, ne puštaju igrače u reprezentaciju, baš kao što San Antonio ne pušta Ginobilija na Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj, zbog stres-frakture koju je zaradio tijekom finala doigravanja.

Igrači su, ipak, “samo” roba, skupa i kvalitetna roba, ali samo roba. U NBA je to kristalno jasno. Došlo je, valjda, vrijeme da i mi u Europi to saznamo.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO