‘Narandžasta lopta’ u dječijoj ruci

Pomislim kako neću znati našoj djevojčici ispričati vjerodostojnu priču o njenom rahmetli dedi (Anadolija)

Piše: Aldina Ademović

Prije nekoliko minuta je počeo 14. dan posta. Neki ramazanski program na televiziji. Prigodni savjeti, sevdalinke, ilahije…
Spremam se za noćni odmor. A onda sa TV-a čujem: “Lanetolsun, lanetolsun…”

Zastajem prestravljena onim što te riječi znače i predstavljaju. Deseci hiljada ljudi. Deseci hiljada oduzetih prava na život. A i da je jedan – puno je. 

Osjećam strah. Krivicu. Mene savjest proganja. Okrećem pažljivo glavu prema TV-u, bojeći se scena koje će me tamo dočekati.

Korak nazad. Užurbano brojim koliko sam imala godina tog jula 1995. Samo devet. Osjećam se bespomoćno.

NEKO je to mogao i morao zaustaviti – otrcana fraza!

Tegoban mi je juli svake godine. Mučan. Teško je doći do zraka. Gutati. Teško je uspravno hodati. A najteže posmatrati muža, 11. jula 1995. godine osmogodišnjeg dječaka, koji je s majkom, bratom i sestrom stigao do Nezuka.

Babu je ostavio u Potočarima, pretpostavljam, koji dan ranije. I nikada ga više nije vidio. Samo dio posmrtnih ostataka pokopao je 2007. godine.

Tegobna šutnja

Pretpostavljam, jer taj osmogodišnji dječak i 19 godina poslije o svom bolu govori tegobnom šutnjom.

Pomislim kako neću znati našoj djevojčici ispričati vjerodostojnu priču o njenom rahmetli dedi.

Sve što o tome znam jest ono što sam uspjela saznati od njegovih poznanika. Samo ponekad spomene ispaćenu majku, svog brata ili sestru.

Kao babina mezimica, njegova malodobna sestra teško je krila težinu boli koju nosi sa sobom zbog preživljenog, pa je često padala u nesvjest kada bi čula kako druga djeca u komšiluku dozivaju oca. Nekima teško za razumjeti, ali tako je bilo neposredno nakon genocida.

Stariji brat je sa 14 godina morao stati na čelo porodice, te i sam malodoban, pomoći majci u tuđini i bez igdje ičega i gotovo ikoga svoga prehraniti njih dvoje, još mlađih. Žrtvovati sebe, biti im i otac i brat. A ovakvih je većina slučajeva.

Ali zato taj, u svojoj boli i tuzi usamljeni dječak često priča kako se sjeća ogromne narandže koju mu je darovao rahmetli babo u ratnim danima prije genocida. On ponio kući da podijeli s bratom i sestrom, ne znajući da su i oni dobili narandžu. Mada, možda ne tako veliku kakvom se njemu, sitnom dječačiću, njegova učinila.

I, neizostavno, na kraju ponosno doda, onako dječački – mama kaže da ja karakterom najviše ličim na babu. Fizički, brat liči na njega. Ali i babo je imao kovrdžavu kosu, kao ja.

Filozofija života

“Ako želite vidjeti nečiji karakter, dajte mu moć”, kaže Abraham Lincoln. Zar za dječaka u tim uvjetima i pod tim okolnostima narandža u ruci nije neka dječija vrsta moći?! Ništa drugačija od one koju su imali oni, lanetolsun, koji su “moćno vladali” Srebrenicom jula 1995. godine…

I zato taj dječak samo svojom pričicom meni progovara o svemu, otkriva svu filozofiju života, koja je, nažalost, maloumnima i onima tvrdih i zapečaćenih srca nedokučiva i milione godina da žive.

Oni ne mogu shvatiti šta znači podijeliti narandžu s najbližima u trenucima kada nemaš ni hljeba ni soli mjesecima. Narandžu za koju čak niko od njih i ne zna da je imaš. Obradovati nekoga. Oraspoložiti. Dati nešto od srca. Ne samo uzimati.

Ne mogu znati ni šta je tom dječačiću značilo očevo krilo u trenutku kada ga je obradovao nekom “narandžastom loptom”, koju je vidio prvi put u životu. Kao što nikad neće, s ponosom kakvim on govori, uvijek i na svakom mjestu moći reći da liče na svoje očeve. Ni oni, ni njihovi sinovi, kćerke.

Sve što posjeduju jesu – laži, poniženje, propast… I za to su se borili, u to živote protračili – za kaznu, nikad ne doživivši pravo zadovoljstvo i istinsku sreću.

Ne osjećam više strah

Sad imam 27. I opet se osjećam sasvim bespomoćno. Bosna i Hercegovina. Sirija. Sudan. Irak. Nigerija. Palestina… Sve se, manje-više, isto dešava.

I u Iraku je prije koji dan nađeno 50 beživotnih tijela s povezima na očima i zavezanih ruku na leđima. Mučan je to podsjetnik na Srebrenicu. Počinioci, uzroci, ciljevi… opet su manje-više isti. A nije ni bitno kakvi su i koji. Bitno je da ih ne smije biti, nikad i nigdje – opet otrcana fraza!

Kakav treba biti (ne)čovjek pa da može ponijeti hiljade i milione tuđih osnovnih prava na život na svojim plećima i svaku noć mirno zaspati? I ovo zvuči kao jednostavna, otrcana fraza, ali su maloumnima sve one i dalje nejasne.

Već je svanuo 14. dan ramazana. Cvrkut ptica se miješa sa zvukom s TV-a mase iz Potočara 1995. godine, jecajima, dječijim plačem. Čujem i onu dobro poznatu rečenicu jednog Srebreničana, koji, prisiljen na to, doziva sina: “Nermine, hajde ovamo, slobodno, kod Srba, svi hajte kod Srba…” Strahovito, njihovi posmrtni ostaci su identificirani u jednoj od masovnih grobnica.

Ali ne osjećam više onaj početni strah. A i savjest mi je mirna. I sebi sam ovim tekstom iznova razjasnila i razgraničila neke stvari. I to će tako uvijek biti – ponovo i iznova – kada je riječ o svim srebrenicama.

Osim toga, mi pred našu djevojčicu možemo uspravno stati i ponosno joj pričati priču o „narandžastoj lopti“ – o karakteru njenog oca, onakvom kakav je bio i njenog dede, a kakav – uz veliku zahvalnost, već sad vidimo – ima i ona.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO