Bijele šamije, obrubljene kerama vedrih boja

Ovaj kraj i ovaj grad, ma kako zvučalo kao stoput ponovljena fraza, ima svoju budućnost (AFP)
Ovaj kraj i ovaj grad, ma kako zvučalo kao stoput ponovljena fraza, ima svoju budućnost (AFP)

Piše: Adnan Rondić

Deveti juli. Dvije hiljade četrnaesta. Nešto iza dvadeset dva sata. Potočari.

Bliži se vrijeme teravih-namaza, posebne večernje muslimanske molitve koja se obavlja u vrijeme ramazana, mjeseca posta.

Ispod Musale, tik uz samo potočarsko mezarje, počinju se okupljati Srebreničanke i Srebreničani.

Nekoliko starijih muškaraca sjedi na kamenoj klupi. Jedan od njih, s “francuzicom” na glavi, izbacuje teške kolutove duhanskog dima. Nabraja srebrenička prezimena. I imena onih kojih više nema.

Ostali ga slušaju. Prekida priču. Tišina. Opipljiva tišina ispod vedrog srebreničkog neba.

Prostoru za obavljanje molitve prilaze tri starice. Lica im uokvirena bijelim šamijama, ručno obrubljenim kerama. Vedrih boja. Posebnom vrstom rada, za koji je potrebno mnogo strpljenja.

I vremena. Kojeg su imale sasvim dovoljno, u proteklih skoro dvije decenije od pada Srebrenice.

Lijepa lica, puna staračkih bora

U tim su se kerama slile silne neprospavane noći. Ispunjene tugom i nadom… I onda kad nade više nije bilo da će sinovi, muževi i braća doći. I bratići, i sestrići, i amidžići, i daidžići… Svi oni koji nisu došli.

I koji, kada dolaze, dolaze u tabutima sa zelenim pokrivačem.

Idu sporim, a tako ponosnim staračkim korakom. Njihove dimije od basme, cvijetnih dezena, vraćaju me u djetinjstvo. U krilo moje rahmetli nane. I njene dimije. I cvjetove koje sam kao dječačić pokušavao ubrati.

Od tih mi momenata, čini mi se, počinje sjećanje. Od njenih dimija. I naboranog, a najljepšeg lica, uokvirenog bijelom mahramom.

Sjećam se njenih riječi: “Čovjek, insan, tvrđi je od kamena… Šta sam sve u životu prošla, samo me još vodenički točak nije mljeo…”

Imala je ogromne životne gubitke. I iskustvo gubitka djeteta. I uvijek je molila Boga da ljude takvog iskušenja poštedi.

No, ove tri srebreničke starice pošteđene nisu. Njihova lica, puna staračkih bora, a tako lijepa i svijetla, pričaju svoju priču. Priču o životu i smrti, dušmanima i prijateljima, strahovima i nadama, vijestima koje su došle  i koje se još čekaju iz kapi uzete krvi.

Priču o izdaji, prevari, razočaranjima…

Ovaj grad ima budućnost

Prekinuh snatrenja. Ispred mene skupina mladića i djevojaka, vjerojatno rođenih nakon pada Srebrenice.

Ovaj kraj i ovaj grad, ma kako zvučalo kao stoput ponovljena fraza, ima svoju budućnost.

U ovoj djeci… U čijim životima, ovdje, na kraju Bosne, neće nedostajati iskušenja.

Saffovi, redovi za molitvu, pod musallom se lagano pune. U susret još jednom 11. julu.

I s vječitim pitanjem – hoćemo li onaj naredni dočekati na ovom svijetu.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike Blog
POPULARNO