Selektor

Mnogi će reći da smo imali laganu grupu u kvalifikacijama na SP-u, pise autor (AP)

Piše: Zvonimir Nikolić

Vjerovatno na svijetu ne postoji manja zemlja u kojoj je teže izabrati selektora nego u BiH. Kod nas je mnogo lakši izbor članova Predsjedništa. Jer ih ima tri. Ako prođe presuda Sejdić-Finci, možda ih bude i četiri.

Da bi izabrali selektora u BiH treba prvo biti zadovoljen nacionalni ključ, zatim navijačke strasti, pa tek onda kvalitet, radni staž i dokaz o uspješnom treniranju.

Ipak, ne mogu da se otmem utisku da je za izbor selektora navijačka strast presudan faktor. Čitajući komentare po Facebooku „nogometnih stručnjaka“ iz svih sfera društva, imam utisak da su navijači Sarajeva grčevito branili svaku odluku Safeta Sušića, a navijači Želje su ti koji su upućivali kritike.

Na kraju bi se svaka diskusija o toj temi završavala brojem osvojenih titula navedenih klubova. Jer udarac na Sušića većina navijača Sarajeva je doživljavala kao udarac u njihov voljeni klub. Ako ćemo biti malo objektivni, prethodni trenerski staž Safeta Sušića nije bio baš nešto impozantan po uspjesima.

Veći autoritet od igrača

Ali eto, izabran je za selektora. I sve u svemu, možda mu je jedina mana blagost i dobrota prema igračima. Merhamet. Možda će ga sada taj merhamet koštati stolice na kojoj sjedi. A igrači (prema kojima je bio dobar) će se brzo naviknuti i na novog selektora.

A sad, sjećam se kada je Fergusson pogodio kopačkom u glavu svog najboljeg igrača tada u Manchester United-u Davida Beckhama. I mnogi su na tren pomislili da je to kraj Fergussonove karijere u tom klubu. Ipak, desilo se da je bio kraj Davidove. Jer trener je puno veći autoritet od igrača. Nažalost, u modernom fudbalu ne bi trebalo biti emocija. Igrači su postali roba, kao i sve ostalo.

Međutim, ta roba je trenutno vrijednija nego ikada prije, pa nas tako i zavarava da je drugačije. Ali istina je da su samo roba. U jednom klubu se potroše ili više ne sviđaju treneru, klub ih prodaje. To i mi moramo shvatiti. Ali i igrači. Jednom Suarezu koji je zamalo donio titulu Liverpoolu sada je upitno mjesto u tom klubu. Jer zašto bi klub bio do oktobra bez svog najboljeg igrača samo zato što ovaj ne može da kontroliše svoju vilicu?

Nekako bih volio da izbor novog selektora, ako ga uopšte i bude, bude neopterećen nacionalnim ključem i pitanjem koje je vjere selektor. Isto tako trebalo bi uzeti u obzir i prethodni staž. Kada bih kojim slučajem (kao navijač Želje, ali vrlo objektivan) predložio Amara Osima za selektora, vjerovatno ne postoji niti jedan navijač Sarajeva koji ne bi rekao: “Šta će on ba, da mu nije babe ne bi ništa uradio”, pritom zaboravljajući da njegov otac nije sjedio na klupi tolike godine, niti je donio toliko titula i uspjeha svom klubu kao što je Amar.

Osvojiti nekoliko titula i kupova u ovakvoj ligi kao što je naša sa ovakvim igračkim kadrom meni je puno veći uspjeh nego otići u Real Madrid, gdje imaš 300 miliona na raspolaganju za pojačanja i osvojiti Prvenstvo Španije. A jedna stvar je sigurna. Amar Osim ima veliki autoritet među igračima. To je dokazao i u slučaju Zeba, kada se zbog nediscipline odrekao svog najboljeg igrača i tako svima, zapravo, pokazao ‘ko je gazda’. Hrvatska je pružila priliku Niki Kovaču. Iako ima samo 42 godine i nema trenersko iskustvo. Da li je to bio dobar potez pokazaće vrijeme.

Euforija oko Ćire

Čitajući neke prijedloge za novog selektora, a još više komentare na te prijedloge, imam osjećaj da jedan dio navijača BiH neće nikada oprostiti Dušku Bajeviću što je kršćanin, Mehmedu Baždareviću što je igrao u Želji, a Faruku Hadžibegiću što je igrao za Sarajevo i promašio penal protiv Argentine. A ni Amaru Osimu što mu je otac Ivica.

Zato je i biće ovako teško izabrati selektora u BiH.

Ne mogu da se ne sjetim sve one euforije u vezi s Ćirom Blaževićem i pjesama koje su mu pjevane. I onda, neuspjeh i nigdje ga nema. Isto mu se desilo i u Slobodi, samo ovaj put nakon uspjeha. Brzo zaboravljamo. Brzo zaboravimo radost koju su nam treneri donijeli. Pa tako i Sušić. Mnogi će reći da smo imali laganu grupu u kvalifikacijama na SP-u.

Imali smo možda i prije, ali se nikada nismo plasirali.

Isti oni navijači koji sada prizivaju Vahu za selektora su svojevremeno ružno pričali o njemu kada je trenirao zagrebački Dinamo, misleći pritom zašto je otišao tamo, a ne u svoj Velež i zaboravljajući da je Vahina plata u Dinamu bila bar 25 puta veća nego treneru Veleža.

I volio bih nekako da zaboravimo kriterij Dobar igrač-dobar trener. Ja ne znam da je Jose Murinjo ikada bio fudbaler. Niti je to bio Sven-Goran Eriksson. Iskreno rečeno (vjerovatno će me neko demantovati), ali ne sjećam se ni Brendana Rodgersa iz Liverpoola kao nekog velikog fudbalera, pa je čovjek preporodio klub za samo godinu dana. Bez nekih velikih pojačanja. I da zaboravimo na navijačke strasti. Nama treba selektor koji je, prvenstveno, autoritet. Pa ako hoćete i strah i trepet. Samo tako se može doći do vrhunskih rezultata. Budimo pošteni, svako od nas se najviše sjeća i najviše spominje onog zlog profesora iz gimnazije ili fakulteta. One dobre prvo zaboravimo.

Tako i to, ako je neko dobar u duši ne znači da je nužno i dobar trener. Ali autoritete pamtimo. Da li zbog straha ili njihovog znanja, pamtimo ih. Zato pamet u glavu kod izbora selektora. Za mnoge ljude u BiH to je mnogo značajnija funkcija od člana Predsjedništva BiH.

Izvor: Al Jazeera