Piše: Božo Sušec
Sjedimo u probranom društvu, gdje moj prijatelj, ugledni odvjetnik, slavi rođendan i pravomoćnost – ovršnost presude u procesu koji je trajao nepunih 45 godina. Kralježnjica svake države, pravosudni sistem ex Jugoslavije izgubio je taj meč protiv Republike Hrvatske s tijesnih 22 godine trajanja procesa prema 23 godine hrvatskog sudovanja. Tema je za raspravu više nego izazovna, ali Doktor i Arhitekt lakonski je preskaču, jer danas je dan kad je hrvatska nogometna ekspedicija krenula u povijesno egzistencijalnu „operaciju Brazil“.
Nema tu ničeg neobičnog, nema tu zgražanja i čuđenja.
Fascinacija nogometom
Svjetsko nogometno prvenstvo postaje nacionalna melodija koja eliminira sva problematiziranja realnih pitanja i potvrđuje našu fascinaciju nogometom i iracionalnim statusom te igre u svijetu. Zaboravljaju se sva zbrkana sjećanja na nogometne neuspjehe i neispunjena nadanja, na godine živciranja, na nejasnu svijest o svim faktorima igre i kreće se s čudesnom vjerom da će baš naši nogometni bojovnici dokazati cijelom svijetu da vrijede puno više no što ih „objektivni“ procjenjitelji vrednuju.
Svi se nekako nadamo božanskom nadahnuću i vjeri da će naši izabranici obaviti svoj posao bolje nego što mi obavljamo naš vlastiti, da to i nije sportsko odmjeravanje snaga, već posebna misija, koja će biti melem za našu izranjavanu svakodnevicu.
Tko nam može uskratiti pravo da se nadamo i vjerujemo?
Kad je legendarni Ćiro Blažević poveo svoje „vatrene“ u Francusku 1998. nije u Hrvatskoj bilo tako bolesnog optimista koji bi im predvidio igranje u polufinalu svjetskog prvenstva i osvajanje brončane medalje. Neki od ključnih igrača nisu bili redoviti u svojim klubovima. Bokšić je bio ozlijeđen, a jedini pravi izabrani stoper Slaven Bilić živio je na injekcijama s teško ozlijeđenim kukom. Javnost je strepila od previše umjetnika i premalo radnika, nije bilo niti nekog velikog drugarstva u reprezentaciji. Taj je osporavani tim dobio Jamajku i Japan, nevažno izgubio od Argentine, slomio Rumunjsku, pregazio moćnu Njemačku s 3:0, nesretno tužno izgubio od Francuske u polufinalu i okrunio nastup pobjedom u meču za treće mjesto protiv u tom trenutku najbolje reprezentacije na svijetu – Nizozemske. Davor Šuker postao je prvi strijelac svjetskog prvenstva, a danas je prvi čovjek Hrvatskog nogometnog saveza.
Bolje startne pozicije
Reprezentacija Nike Kovača objektivno kreće s boljih startnih pozicija, što nije neko posebno jamstvo uspjeha, jer daleko je Hrvatska od nekog modela suvremenog nogometa koji može biti uzor. U svakoj uspješnoj reprezentaciji, povijesno i aktualno, ključni i presudni igrači su nogometaši vezne linije, a tu se Hrvatska, zaista, ima čime podičiti. Luka Modrić, pobjednik Lige prvaka i Ivan Rakitić, pobjednik Eurolige, hrvatski su „forte“, koji će zadati ozbiljne glavobolje svim protivnicima, uključujući i onog najvećeg u utakmici otvaranja Mundijala. Naravno da i Hrvatska, poput mnogih drugih, ima u svom lancu i slabih karika, ali niti jedan nije baš od onog tipa „igrač manje“. Jako je važno da ozljede nisu izbacile niti jednog od „kapitalaca“, a četvorka ranjenih-otpisanih (Kranjčar, Iličević, Strinić i Badelj) nadomjestiva je.
Ono što je najvažnije, Niko Kovač, prema svim insajderskim informacijama, uspio je u tom šarenom društvu izraženih individualaca i osebujnih karaktera stvoriti timski duh i pozitivno kolektivno okruženje, bez klanova i frakcija. To je gotovo preduvjet uspješnosti.
S obzirom na ulog, financijski, emotivni, psihološki, društveni i ako hoćete državni, razumljivo je da su reperezentaciji osigurani „med i mlijeko“. Ipak, prvi komadić gotovo bezgraničnog kredita koji ima Niko Kovač u hrvatskoj javnosti otkrhnut je popisom putnika za Brazil. Nije riječ o izboru igrača, jer da je Kovač slušao tisuće savjetnika iz novinarskih i drugih redova morao bi povesti sa sobom najmanje stotinjak nogometaša, već o takozvanom „stručnom stožeru“.
Najpopularnija igra na svijetu, koja je jedna od najjednostvanijih, odjednom je ušla, ne samo u hrvatskom slučaju, u veliku znanost, a neki će reći i u isprepletene interese. U avion za Brazil uz 23 nogometaša ukrcalo se još 27 osoba priključenih stručnom štabu. Uz sve potrebne trenere, njihove pomoćnike, liječnike i fizioterapeute, glasnogovornike i koordinatore, tu se našao i neki Irac, stručnjak za GPS, 2 nepoznata njemačka masera, 3 policajca specijalca, videoanalitičar iz Montpelliera, jedan vrsni stručnjak za travnate terene itd.
Sve je moguće
Međutim, u tom masovnom timu nema jednog kuhara, možda ponekog nutricioniste, psihologa, a zlobnici su spomenuli da fali proročica, vidilica i gatara…
Samo da ne bude „puno babica, kilavo dijete“.
No, shvatimo to kao marginaliju koja neće utjecati na naša očekivanja od Mundijala kao povijesnog događaja, koji će nam donijeti satisfakciju za sve ono neostvareno u realnom privatnom i društvenom životu. Pustimo da bajka o Pepeljugi traje barem do ponoći 12. juna, kada završava utakmica s Brazilom i ako tada staklene cipelice ostanu cijele medijski naslovi će nas uvjeravati da ćemo igrati u finalu.
Jer sve je u nogometu moguće.
Doduše teško, jer nogomet nikad nije samo nogomet.
Izvor: Al Jazeera