Ni na istok, ni na zapad…

Konačno nećemo okretati glavu prema istoku i prema zapadu i radovati se uspjesima naših susjeda i komšija (Anadolija)

Piše: Zvonimir Nikolić

Godinama nakon rata divili smo se uspjehu hrvatske nogometne reprezentacije 1998. godine na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj. Biti treći na svijetu nije šala. A onda su se redali uspjesi naših susjeda i komšija. Goran Ivanišević je osvojio Wimbledon pa uspjesi hrvatskih rukometaša, vaterpolista, Janice Kostelić, Ivice Kostelića… Uporedo s tim, pobjede su slavili i košarkaši Srbije i vaterpolisti, rukometaši i košarkaši Makedonije, pojavio se Novak Đoković, prvi igrač svijeta u istoriji sa naših prostora, Ana Ivanović pa se pojaviše Blanka Vlašić, Tina Maze, Partizan se kvalifikovao u Ligu prvaka, također Dinamo i Maribor, slavili su vaterpolisti i rukometašice Crne Gore… Mogao bih još dugo nabrajati uspjehe sportista sa ovih prostora.

A mi? Nama je uvijek nedostajao samo korak. Kao onda protiv Danaca u oktobru 2003. godine na prepunom Koševu. Kao što je Željezničar imao nesreću da u trećem pretkolu dobije za protivnika veliki Newcastle. Iako, nikad neću zaboraviti prepuno Koševo i atmosferu na stadionu te večeri, kao i kad je Sarajevo dobilo, također u trećem pretkolu Lige Evrope, Spartu iz Praga. Ili kada smo mi imali tu nesreću da dva baraža igramo protiv Portugala. Uvijek nam je nekako nedostajao taj jedan korak. Ponekad i samo jedan gol.

Mi smo vjerovatno jedini na svijetu koji ćemo s merakom potcijeniti veličinu Manchester Cityja, Rome, Bayera, Stuttgarta ili Galatasaraja.

A onda se desila jedna generacija momaka. Momaka koji su prve fudbalske korake napravili na blatnjavim pomoćnim terenima naših klubova i momaka koji su se zbog prokletog rata rodili i rasli u nekim drugim sredinama, drugim državama, a ipak nisu zaboravili svoje korijene. Momaka koji igraju i ostavljaju trajan doprinos u velikim evropskim klubovima. Mi smo vjerovatno jedini na svijetu koji ćemo s merakom potcijeniti veličinu Manchester Cityja, Rome, Bayera, Stuttgarta ili Galatasaraja. Ta generacija je uspjela napraviti taj korak. Korak koji nam je tako nedostajao sve ove godine – plasirati se na Svjetsko prvenstvo.

Čeka nas Maracana

Možda je šteta što se ovo prvenstvo igra 10.000 kilometara daleko od naše domovine. Mogu samo zamisliti koliko bi naših navijača bilo da se igra negdje u Evropi. Ali, ipak, i tako daleko, možda, ćemo tek te nedjelje 15. juna tačno u ponoć po našem vremenu postati svjesni. Svjesni da na najpoznatijem stadionu na svijetu istrčavaju naši momci, naša djeca, na megdan velikoj Argentini.

Na toj Maracani se 1971. godine od fudbala opraštao veliki Pele na utakmici s Jugoslavijom. Bilo je 2:2, a sjećam se da su izvještaji varirali u broju gledalaca. Od 150.000 do 200.000. Tada je bilo i stajanje na stadionima i nije uopšte nemoguće da je zaista toliko ljudi prisustvovalo tom meču. Jer, odlazio je zauvijek veliki Pele. Sadašnja Maracana prima 79.000 gledalaca. Da, 79.000 gledalaca će čuti za našu malu Bosnu i Hercegovinu; 79.000 gledalaca će na stadionu slušati našu himnu. I još bar dvije milijarde ljudi na svijetu uz TV-ekrane.

Nije šala igrati prvu utakmicu s dvostrukim prvakom svijeta, protiv najboljeg fudbalera svijeta.

Možda prvi put u našoj kratkoj poslijeratnoj istoriji Bosna i Hercegovina neće biti spominjana kao zemlja u kojoj je bjesnio rat, zemlja najkorumpiranijih političara, zemlja entiteta i podjela, zemlja poharana  poplavama… Od 32 reprezentacije koje će igrati u Brazilu, Bosna i Hercegovina je jedini debitant. Jedina koja se uspjela umiješati u društvo velikih. Nije šala igrati prvu utakmicu s dvostrukim prvakom svijeta. Utakmicu protiv najboljeg fudbalera svijeta. Zato, siguran sam da nikada nećemo biti ponosniji nego onog trena kada se na Maracani zavijori naša zastava, kada se začuju zvuci naše himne.

Za malu i ponosnu BiH

Jer, konačno se i nama nešto lijepo dogodilo. Konačno nećemo okretati glavu prema istoku i prema zapadu i radovati se uspjesima naših susjeda i komšija. Konačno ćemo postati svjesni vlastitog uspjeha. I zato, bez obzira što smo svi selektori, što većina nas “bolje zna” koga je trebalo pozvati u reprezentaciju i kakvu igru postaviti, radujmo se samom pojavljivanju na prvenstvu najvećih.

Siguran sam da će naši momci igrati i za Maglaj, Doboj, Bijeljinu, Zavidoviće, Sarajevo, Mostar, Bihać, Banju Luku, Tuzlu, Zenicu… 

Ako još uspijemo pobijediti nekoga, proći dalje, to će biti samo šlag na tortu. Budimo ponosni na naše momke, na našeg selektora. Momci, samo hrabro, uz veliku borbu na terenu, niko vam neće zamjeriti poraz od boljeg. A siguran sam da će tih dana naši momci igrati i za Maglaj, Doboj, Bijeljinu, Zavidoviće, Sarajevo, Mostar, Bihać, Banju Luku, Tuzlu, Zenicu… Za sve naše divne gradove i za sve naše divne ljude.

Za našu malu, ali ponosnu Bosnu i Hercegovinu.

Izvor: Agencije



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO