Nogomet: Više od pjesme i igre, a nije država

Dok iluzija traje, lijepo je gledati, bodriti, nadati se (EPA)

Piše: Goran Milić

Rezultat je 2:2, u tijeku je 89. minuta finala Svjetskog prvenstva. Na „Maracani“ u Rio de Janeiru igra Brazil protiv reprezentacije moje zemlje. Dugu loptu nabacuje u brazilski šesnaesterac moj zadnji vezni, ja skačem iznad buketa igrača i glavom pucam za 3:2!

Milijarde, bukvalno milijarde mladih ljudi (ali i starijih, jer iluzija traje) zamislile su ovu situaciju bar jednom u životu. Nema tog reality showa, Big Brothera, Farme, ali ni Oscara, čak ni Nobelove nagrade, koji će nadmašiti taj trenutak slave u mašti čovjeka.

Zapravo, riječ je o običnom šutiranju napuhane kožne lopte koju 11 igrača nastoji ugurati u prostor od 7,32 metra, više puta od protivničke jedanaestorice.

Ali, zašto je taj spektakl, nogometni Mundijal, toliko gledan, zašto mu ništa drugo ne može konkurirati?

Povećajte ambicije

Kao televizijski profesionalac, dobro znam recepte za gledanost. Napravite show, dajte mu natjecateljski sadržaj, pobjednika masno nagradite i unesite elemente nepredvidivosti.

Tako dobivate „Milijunaša“ koji bar u prvoj sezoni emitiranja vezuje ljude za ekran. Povećajte ambicije, napravite transgranični show, natjecanje između država u npr. pjevanju i imat ćete 500 milijuna gledatelja Eurosonga.

Međutim, nogomet je više od pjesme i igre. Za Mundijal se natječe 207 država i teritorija, članica FIFA-e. Više od bilo čega drugoga u svijetu, uspjeh ne ovisi o uobičajenim kriterijima vojne moći, bogatstva, mnogoljudnosti, obrazovanja, kulture…

Na lipanjskoj (junskoj) FIFA-inoj rang-listi najuspješnijih nogometnih reprezentacija dvije najbogatije države svijeta Katar i Luksemburg su na 100. i 119. mjestu! Sinonimi za bijedu Sijera Leone i Haiti su 54. i 73.

Kostarika i Urugvaj zajedno imaju manje stanovnika od Londona, a u svojoj su skupini izbacili Englesku i Italiju iz daljnjeg natjecanja.

Kina i Indija zajedno imaju blizu 40 posto svjetskog stanovništa, a na rang-listi su 103. i 154. zemlja!

Ne igra u nogometu ni ono pravilo o tradiciji i „starijoj nogometnoj državi“ jer su Englezi naučili Argentince ovoj igri, prozvali im klubove u Buenos Airesu engleskim imenima (Boca Juniors, River Plate), pa im opet gledaju u leđa. Kao i Urugvaju.

Dakle, svi su se elementi posložili. Veliki je novac u igri, prateći marketing (sličice, majice, tenisice, dresovi) i sjajne reklame s omiljenim likovima – na razini je umjetnosti.

Identificiranje sa „svojom“ nacijom kroz reprezentaciju je imperativ, a kada „moji“ ispadnu, uvijek je tu rezervna momčad neke simpatične zemlje.

A, najviše od svega, ta nepredvidivost da u 90 minuta svatko može pobijediti svakoga, da se svake večeri potvrđuje pokoja priča o Davidu i Golijatu, prave od Mundijala jedinstveni spektakl.

Najveći brand

Zbog nogometa se ratovalo oružjem (Salvador i Honduras), igrale se „majke svih utakmica“ (Iran i Irak), a moja generacija i danas prepričava meč Jugoslavije i SSSR-a na Olimpijadi 1952. u Helsinkiju kada je taj susret simbolizirao nastavak sukoba Tita i Staljina.

Petnaest minuta prije kraja Jugoslavija je vodila sa 5:1. A onda je Bobrov, poznatiji kao hokejaš nego kao nogometaš, zabio četiri gola glavom i izjednačio na 5:5. Tri dana kasnije Jugoslavija je u ponovljenoj utakmici pobijedila sa 3:1, a mediji su (novine i radio, nije bilo televizije) veličali „uspjeh boljeg socijalizma nad lošijim“.

I nekako od tada, pred polazak u prvi osnovne, kada se kod dječaka prve misli slažu, i ja sam podlegao tom izjednačavanju nogometnih reprezentacija sa stereotipom zemalja koje predstavljaju. Kao, Brazilci igraju loptom u ritmu sambe. Argentinci i Urugvajci su svi kao Maradona i Messi: inventivni, lukavi, tehnički nenadmašni… Nijemci pucaju od snage, ali su tehnički inferiorni. Talijani su prevaranti koji se uvijek provlače. Meksikanci samo trče, trče i nemaju pojma. Slični su, ali još gori, Japanci i Korejci. Englezi i Škoti nabacuju visoke lopte u šesnaesterac, trče, skaču i na kraju izgube. Amerikanci nikada neće naučiti…

Ono što mnogi dobronamjerni ljudi ali i lovci u mutnome žele od sporta napraviti i što često uspijevaju, to je da status i uspjeh neke nogometne momčadi identificiraju s drugim važnijim aspektima društva.

Parole kao što su „Zmajevi ujedinili Bosnu i Hercegovinu“, „Nogomet je najveći brand i najbolji ambasador Hrvatske“ mogu imati kratkotrajan učinak, ali sve što proizvodi euforiju, nosi naknadne posljedice i popratnu depresiju.

Da se razumijemo, nismo mi u Hrvatskoj i BiH previše drukčiji od bar 150 država na listi FIFA-e. Dok euforija traje, svi drugi problemi nestaju. Kada nastupi otrežnjenje, glava puca.

I možda ću mnoge razočarati, ali nogometni uspjesi ne pomažu, ama baš nimalo, rješavanju političkih i ekonomskih problema. Urugvaj je dva puta bio svjetski prvak, a nakon toga su imali državni udar koji je relativno bogatu zemlju pretvorio u siromašnu. Argentina je bila svjetski prvak 1978, ali su u vrijeme tog trijumfa generali bacali svoje protivnike u rijeku La Platu iz helikoptera.

Dok iluzija traje…

Brazil je pet puta, a sada će možda i šesti, osvojio Mundijal, ali 40 posto građana te zemlje živi u favelama ili džunglama bez pitke vode i struje.

Italija je prva dva svjetska prvenstva dobila 1934. i 1938, ali se nije oslobodila Mussolinija. Hrvatska je do trećeg mjesta u Francuskoj imala osam milijardi eura duga, danas ima više od 40!

Najveći domet civiliziranog čovjeka je kontrola vlastitih emocija. I zato kažem – živio nogomet. Dok iluzija traje, lijepo je gledati, bodriti, nadati se… Kada „naši“ ispadnu, uživajmo u igri onih koji su preostali. I čekajmo nova uzbuđenja s našima, već od jeseni počinju nove kvalifikacije, nova zabava.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO