Piše: Almir Šećkanović
“Može li ovaj?”, upitao sam stidljivo oca, pokazujući prstom ka bijelom dresu koji je visio iznad jednog od mnoštva štandova na pijaci.
“Naravno”, nasmijao se on i brzo se pogodio sa trgovcem. Ispunio je svoje obećanje, a ja sam dobio nagradu zbog odličnog uspjeha u petom razredu.
Ubrzo sam u rukama držao dres. Bijeli! Na kragni je bilo mnoštvo ljiljana, koji su mi davali uporište da pred drugarima ponosno izgovaram: “Original!”
Sitnica koja nije smetala
Nije mi smetala ni sitnica o imenu igrača na leđima dresa. Naime, iznad broja 11 pisalo je BOLJIĆ, a trebalo je BALJIĆ! Neko je napravio dres igrača koji nije postojao, a ja sam baš taj dres dobio kao dar. Opet, ubrzo sam manu mog prvog dresa pretvorio u njegovu prednost – “Boljića” sam objašnjavao kao mix između dva tada najbolja igrača naše reprezentacije: mog ljubimca Elvira Baljića i njegovog imenjaka Bolića.
U mom naselju svi su nosili dresove “Ljiljana”. Mikiju je stari kupio plavu desetku – Hasan SALIHAMIDŽIĆ. Slično popularnom Braci, i Miki je forsirao igru na desnom krilu, utrčavao u prostor koliko bi to dozvoljavao naš improvizovani teren napravljen na autoparkingu.
Najveći dio tog malog terena pokrivao bi Ramiz, najstariji među nama. Kapiten. Zbog toga je valjda na gotovo svakoj majici napisao: HIBIĆ – prezime tadašnjeg kapitena Mirsada Hibića. Ramiz nije žalio majice, no batine koje je dobio govorile su da ih je žalio njegov otac. Epilog – ostali smo bez kapitena na nekoliko dana.
Traku je zadužio naš golman Faris, “pantera” među kamenim stativama koje smo postavili na parkingu. Iako je i tadašnji golman reprezentacije Bosne i Hercegovine Mirsad DEDIĆ pravio parade poput pantere, Faris je, ipak, odabrao biti neko drugi – amidža iz Italije darovao mu je dres na čijim je leđima pisalo PERUZZI.
Svi smo znali da je riječ o italijanskom broju jedan, Angelu Peruzziju, golmanu koji je tih godina branio u slavnom Juventusu. Faris je pri svakoj odbrani iz sveg glasa uzvikivao Peruzzijevo ime, pa ne treba čuditi što mi je i danas taj Italijan prva asocijacija na riječ golman.
Druga imena, ali isto tako poznata
Bili smo mi prava ekipa. Ipak, poput “Ljiljana”, čija smo imena nosili na svojim leđima, nismo osvojili ništa vrijedno spomena. Na školskom turniru bolji od nas bili su dječaci iz B odjeljenja. Na turniru naselja završili smo treći. U polufinalu sam promašio penal, zbog kojeg sam naredna dva dana fingirao povredu koljena. Treći dan je majka navalila da me vodi ljekaru, što je bio jasan znak da iznenada ozdravim.
I na kraju, okušali smo se mi sa našim dresovima i u lokalnom fudbalskom klubu. Išlo nam je sve do momačkih dana. Tada su dresovi okraćali, a fudbal postao najvažnija sporedna stvar. I ostao do danas.
“Ljiljani” su u međuvremenu postali “Zmajevi”. Izborili su Svjetsko prvenstvo, te dobili priliku da u najboljim dresovima brane boje naše zemlje. Boje su ostale iste, brojevi slični, imena neka druga, no isto tako poznata. Samo je igralište na autoparkingu ostalo sjećanje. Lijepo i drago.
Izvor: Al Jazeera