Piše: Zvonimir Nikolić
Postojali su neki dijelovi Sarajeva za koje nikad nisam čuo. Moram biti iskren da sam u ratu saznao da se ono brdo zove Žuč, ono drugo Grdonj, nisam znao ni za Špicastu stijenu i Mujkića brdo i vjerovatno još neke nazive dijelova grada kojih sada ne mogu da se sjetim.
Možda zato što nisam imao nikoga od rodbine ili raje da je živio tamo.
Kada ti na željeznici penziju zaradi djed, a i otac i majka, onda si nekako samim rođenjem predodređen da navijaš za Želju. Kao djeca, moj stariji brat i ja smo često išli sa ocem na utakmice. Tada se Grbavica renovirala i Željo je igrao na Koševu.
Roštilj, pjesma, lavori…
Mislim da se 1976. Željo vratio na svoj stadion. Od tada smo nas trojica bili redovni na svakoj utakmici. Znalo se naše mjesto na tribini. Sa nama bi uvijek bio očev prijatelj Safet Ćatović, moj drug Bobo Lazić i uvijek bi se pridružio još neko od poznate raje. Nismo se dogovarali. Jednostavno smo znali da smo uvijek tu.
Sredinom osamdesetih sam napustio roditeljski dom na Marijin dvoru i preselio na Grbavicu.
Supruga i ja smo počinjali zajednički život, stvarali porodicu i svoj svijet. Iako su neki ponekad znali reći da su zgrade na Grbavici skoro sve iste (neki su ih zvali i paviljonima), meni je to nekako uvijek bilo lijepo naselje. Jeste da su zgrade bile čudno razbacane, ali je između njih bilo nekih malih parkova i poneko igralište za djecu. A bilo mi je još ljepše jer smo stanovali u blizini stadiona.
Tih dana pred utakmicu, a posebno na sam dan utakmice, uvijek je bila posebna atmosfera. Čule su se navijačke pjesme, uvijek bi neki „poduzetnik“ raspalio roštilj i pekao ćevape nasred ulice. Prodavali su se šalovi, kape, privjesci, zastave… a u lavorima raznih boja bi se hladili sokovi. Ulični prodavači bi nosili korpe sa košpicama, kikirikijem i susam-orasnicama.
Jedan od njih bi uvijek uzvikivao: “Hapa hapica, Rade Paprica!”, aludirajući na tadašnjeg centarfora Želje. Mi stanari okolnih zgrada bismo muku mučili sa parkingom, a nakon utakmice bi kamion komunalaca šmrkom oprao ulice od opušaka i zgužvane ambalaže.
Vjerujem da je većina ljudi razmišljala isto kao i mi… Doći će milicija i srediti stanje vrlo brzo. A i mi smo daleko, na drugom kraju Grbavice.
A onda… Drugog marta 1992. godine probudio me je moj punac i rekao: “Zete, meni se čini da vas dvoje nećete danas na posao, jer su neki hajvani zablokirali ulice.” Televizor je bio upaljen, a izvještač je javljao o blokadi nekih sarajevskih naselja. Sjećam se da je taj snimak blokade Vrbanja mosta prenosila televizija Dobre vibracije, koja se kao nova pojavila možda nekoliko mjeseci ranije. Navodno su imali studio u staroj remizi, pa su kamerom mogli da dobace do Vrbanje. A tamo… Nekoliko oborenih kontejnera, nekoliko naoružanih civila u trenerkama i tenama, sa kapama i rupama probušenim za oči. Automati na ramenima i visoko podignuta tri prsta.
Vjerujem da je većina ljudi razmišljala isto kao i mi… Doći će milicija i srediti stanje vrlo brzo. A i mi smo daleko, na drugom kraju Grbavice. Ali i na mostu kod Elektroprivrede su bile prevrnute žardinjere od cvijeća i nekoliko kontejnera.
Nismo ni sanjali da je to bio samo uvod.
A onda je mjesec dana kasnije počelo. Tek tada mi je došlo do glave da je dobar dio ulica na Grbavici nosio imena po gradovima. Zauzimane su Ljubljanska, Splitska, Zagrebačka, Beogradska ulica… U mojoj ulici su se pojavili “Beli orlovi” i došli čak do slastičarne Palma. Tada smo vjerovatno konačno i shvatili da je u Sarajevu, zaista, rat. A rat uvijek sa sobom nosi i ljudski šljam. Obično ljudi koji nisu uspjeli u životu, ljudi koji se ni u čemu nisu dokazali, ljudi sa margine društva… e takvi ljudi se prvi uhvate puške. Kao što se uhvatio moj komšija.
Besposličar i alkoholičar. Taj je nama upao u stan. Sa još dvojicom bradatih čudovišta. Odjednom sam ja bio drugačiji. Odjednom više nisam bio niti komšija. Odjednom sam bio za njega samo Hrvat. I neprijatelj. A naša kćerka produkt, za njega sramnog, miješanja dvije vjere.
A odrastao je sa mojom suprugom…
Progon “drugačijih”
Imao je, valjda, zadatak da proganja one “drugačije”, da širi teritoriju za nečiju ideologiju. Iako je, kako sam poslije čuo, bio poznat po “širenju” televizora, videorekordera i muzičkih linija iz tuđih stanova. Tako je njegova ideologija završavala na oblasti audio i videotehnike.
Imali smo sreću da smo u zoru uspjeli pobjeći. Sav život, sva imovina i sve uspomene su stali u dvije najlonske kese napunjene sa nešto garderobe za dijete i nekoliko konzervi, računajući da idemo na nekoliko dana dok se sve ne smiri.
Vratili smo se nakon osam godina.
U to vrijeme su se pojavile i prve slike i identiteti pojedinih osoba iza maskirnih kapa. Prvi put sam čuo i za Veselina Vlahovića Batka. Nikako nisam mogao da povežem tu ljudsku zvijer sa fotografijom onog čovječuljka sa šajkačom na glavi bar dva broja većom i sa uzdignutim pozdravom tri prsta. Nekako, opet smo bili sretni, što i pored razočarenja u komšiju nismo doživjeli susret sa tim zlikovcem.
Kažu da nije bio zadužen za rovove i linije fronta, da su njegov rat i borba bili uglavnom na ulicama naselja, stanovima, garažama.
Vjerovatno bi svaka zgrada, svaki ulaz i svaki stanar naselja Grbavica mogao ispričati svoju priču o tom čovjeku. I niti jedna ne bi bila dobra. Uvijek je spominjan kao zlo, kao ubica i silovatelj. I vjerovatno nikada neće biti dovoljno ispričanih priča o količini zla koje je napravio. Kažu da nije bio zadužen za rovove i linije fronta, da su njegov rat i borba bili uglavnom na ulicama naselja, stanovima, garažama.
Njegova borba je bilo mučenje i ubijanje. Civila. Žena. Znam da mi je od svih ratnih filmova koji su snimljeni kod nas najteže bilo gledati Remake, jer je taj film prikazivao Grbavicu. Sjećam se da sam na kraju projekcije vidio dosta uplakanih lica. I uplakano lice moje supruge, koja ga nikad nije gledala ponovo.
I današnja vijest da je osuđen na 42 godine zatvora.
Suza na Tifinu pjesmu
Za najmanje 30 ubistava, ko zna koliko silovanja, ko zna koliko uništenih života i trajnih i doživotnih trauma. Malo više od godine po čovjeku. Da li je to satisfakcija majci Gorana Čengića? Majkama kojima je ubio djecu? Djeci kojima je ubio roditelje? Očevima kojima je silovao kćeri? Sumnjam. Većina nas neće biti živa ako on dočeka da izađe na slobodu. Ali… uvijek mi je bilo pitanje kako taj čovjek spava? Dolaze li mu u san lica ljudi koje je zaklao, ubio. Lica djevojčica koje je silovao, premlatio.
Vjerovatno svakom predratnom stanovniku Grbavice zaiskri suza na licu kada čuje Tifinu Grbavicu. Ne znam je li sada to naselje ljepše nego što je nekad bilo, ali sigurno mnogim ljudima budi bolne uspomene.
Rat sa sobom nosi sve vrste zla. Za neke je to samo posao. Za neke način da se zaradi. Za neke dužnost. A za neke prilika.
Da postanu konačno neko i nešto. Makar to bio i zločinac. Ubica.
Izvor: Al Jazeera