Sasvim lično: Argentinu čekam već 24 godine

Taj mirni momak pretvori se u zvijer kad navuče kopačke, uzme loptu i stane na zelenu poljanu (EPA)
Taj mirni momak pretvori se u zvijer kad navuče kopačke, uzme loptu i stane na zelenu poljanu (EPA)

Piše: Emir Delić

Bilo je ljeto 1990. Vrelo, suho pored Ćehotine. Tu sam volio da se kupam. Imao sam 12 godina i ljetni raspust.

Rođak Sehko me pozvao da gledamo utakmicu Argentina – Jugoslavija na Svjetskom prvenstvu koje se igralo u Italiji.

Zapamtio sam svaki detalj, svaku šansu, izgubljenu loptu, prečku, svaki promašeni penal – sve što se desilo tog 30. juna u Firenci meni se urezalo u pamćenje dok sam živ životom.

Sehko je nakon utakmice psovao, a ja sam šutio i ustao da idem.

Krenuo sam nazad kući u čarapama. Patike su valjda ostale ispred Sehkovih ulaznih vrata.

Kad me je vidjela onako prljavih čarapa, majka me upitala: “Sine dragi, šta je bilo? Gdje su ti patike?”

Valjda sam prvi put u životu bio izgubljen. Ne znam ni kako sam došao kući gotovo bos a da se toga ni ne sjećam. Tog dana je Jugoslavija izgubila utakmicu, a ja patike.

Bio je to moj prvi Mundijal koga se ono baš sjećam. Vjerovatno svake utakmice. Od one prve do posljednje. Sjećam se velikih majstora, Piksija i Papeta posebno.

Mržnja duga 24 godine

Nakon 24 godine Jugoslavije nema, ali ima Bosne i Hercegovine i emocije su sada još jače. Opet “onaj” osjećaj. Ne mogu dočekati utakmicu. Pokušavam da mislim na druge stvari, a ne na tu nedjelju i Argentinu. Mrzim je, evo već 24 godine. Zbog Firence i Italije ‘90. ne volim ni Messija ni Maradonu. Ni njihov nogomet. Osipam se kad se spomenu “Gaučosi”.

Otkako smo ih dobili u grupi, razmišljam kako je došao trenutak. Sad ćemo ih pomesti. Izbaciti. Ispraviti nepravdu. Osvetiti i naše Refika Šabanadžovića, Švabu Osima i Faruka Hadžibegića.

Pitam se ko bi to mogao napraviti. Znam da će Džeko biti posebno čuvan, ne gine mu izolacija, jer kad njega pustiš, tu je kraj. Znam da će Lulića držati na jednoj a Hajrovića na drugoj strani. Mislim da Ibišević neće početi. I ko će onda?

On će ih razbiti. Samo On.

Još od vremena Safeta Sušića Bosna i Hercegovina nije imala igrača kao što je Miralem Pjanić.

Ne pamtim one prije, ali znam da poslije niko nije umio s loptom kao dečko iz Kalesije.

Atomski nogomet

Romin “Mali Princ” u 24. godini igra atomski nogomet. Kompilacije njegovih poteza iz najjačih utakmica italijanskog prvenstva vrte se u ofisima evropskih velikana koji su ga lovili proteklih mjeseci. Barcelona je bila konkretna, PSG se raspitivao, Arsenal radio diskretno, a plavi i crveni Manchester opipavali puls rimske Vučice i Miralemovog menadžera.

Ostao je u Rimu, produžio ugovor, no to nikako ne znači da već krajem godine ili dogodine u ovo doba, kad zaplešu milioni oko njega, Miralem i Roma ponovo neće biti pod velikim pritiskom. 

Prije skoro dvije godine napisao sam na ovom mjestu da je Miralem tisovo drvo Safeta Sušića. Priznao je to i Pape: “Miralem je toliko bitan igrač za ovu ekipu da ne znam kako bi sve to izgledalo kad ga ne bi bilo.”

Kad Pjanić nazebe, Bosna i Hercegovina kašlje! Kad on nije pravi, sve šteka. Onda se i Džeko pati, a Sušićeve vizije ostaju zaključane u svlačionici.

“S klupe znam kako bi trebali igrati, ali to treba provesti na terenu. Kad gledam Pjanića s loptom i pratim ostale igrače, pa vidim da bi mogao nešto odigrati, a on to i uradi. Bude mi puno srce zbog toga, što razmišlja kao i ja. Što vidi igrački ono što treba”, priznaje Sušić.

Zbog toga su fantazisti kao što je Pjanić toliko na cijeni. U Evropi ih je nekoliko vrhunskih: David Silva, Iniesta, Modrić, Özil, Pirlo, Hazard, tu su i Mata, Rakitić, Arda Turan, još uvijek i Xavi.

Zvijezda koja to nije

Nema dileme da je Edin Džeko prva zvijezda Bosne i Hercegovine, igrač koji i u svjetskim okvirima uživa lijep status. Jasno je da je i medijski najeksponiraniji, da ga vole, posebno djeca.

Miralem je drugačiji. On se ne trudi da bude zvijezda, on pored novinara ne prolazi kao pored parmaka. Na osmijeh će uzvratiti isto, prihvatiti pruženu ruku, progovoriti s navijačima. I zato je omiljen na poseban način.

Taj mirni momak pretvori se u zvijer kad navuče kopačke, uzme loptu i stane na zelenu poljanu. Tu, na teren, Pjanić baci srce i pusti tijelo da ga slijedi.

Pričao mi je Mehmed Baždarević kako su francuski treneri analizirali Miralemove utakmice u Metzu. Bili su fascinirani nogometnom inteligencijom dječaka od 17 godina.

“Miralemove poteze ponavljali su po nekoliko puta. Onda bi stručni komentatori zaustavljali kadar i gledali kako je uspio izabrati najbolje rješenje, a izgledalo je da ima još najmanje tri-četiri. Miralem je u Francuskoj, gdje ima toliko dobrih igrača, postao sinonim za vrhunskog igrača, znalca”, priča Baždarević.

Zemljaci gladni sreće

U predvečerje prve tekme “Zmajeva” u Riju razmišljam kako se osjećaju naši reprezentativci. Vidi se da su sretni. Osjetim to kad gledam njihove slike na socijalnim mrežama. Opušteni su, uživaju… Shvatili su koliko će sve ovo, zapravo, kratko trajati, da se Svjetsko prvenstvo igra jednom u karijeri i da ga treba pamtiti po lijepim stvarima.

Siguran sam da će u Brazilu Miralem Pjanić potvrditi kakav je igrač. Ne vidim nijedan razlog da ne zablista. 

Dok ovo pišem, zamišljam njegov slalom kroz argentinsku odbranu. Odmjeren, školski šut iz koljena i lopta završava tamo gdje treba.

I dok mu saigrači budu trčali u zagrljaj, sigurno će osjetiti emociju svojih ponosnih zemljaka gladnih sreće, desecima kilometara daleko. 

I zato – neka ponedjeljak bude dan kad ćemo pričati o Miralemovom potezu i jednoj velikoj pobjedi.

Zbog koje ću i ja konačno zaboraviti  izgubljene patike.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO