Ispovijest o Zmajevima

Piše: Haris Memija

Priznajem da nisam neki ljubitelj fudbala. Pošto je čovjek neprijatelj svemu onome što ne razumije, tako sam i ja tretirao fudbal s puno neke ignorancije. I tako pun predrasuda o fudbalu uđem u posao fotografisanja naših Zmajeva. Malo po malo sam im se sve više približavao, ne samo fizički nego i provodeći vrijeme oko njih na treninzima i ostalim dešavanjima – pričao sam s ljudima koje znaju mnogo više od mene.

Mislim da tada nisam ni bio svjestan da mi se sve to nekako počelo sviđati. Ego je potporni zid ispred mozga i nisam tada sebi mogao priznati da sam zavolio fudbal.

Sad znam da jesam, jer ne bih napravio dobre fotografije da to nisam iz ljubavi radio. Nije to recept samo za fotografiju, to je za sve u životu – neizostavan je uspjeh u bilo čemu što se s ljubavlju radi. Zar ne?

Prebirući utiske

Snimao sam naše fudbalske reprezentativce za Saudi Aramco World magazin. Uzeo sam sedam slobodnih dana u mojoj Xinhua News Agency, gdje radim kao fotoreporter, da serbez odćejfim tu tezgu. U vožnji, prebirajući utiske – shvatim da imam dobre fotografije i da bi bila šteta da to ne pokažem javnosti. Tako da je ideja o izložbi došla naglo i neočekivano.

I bi otvorenje, i sve tako lijepo prođe, pun sam pozitivnih utisaka. No, sve to nije bitno, ovo je samo morao biti neki uvod u priču.

Malo mi se sada sve sleglo, misli su mi fermentirale i svijetla obraza i punih usta sada želim da vam prenesem moja iskustva s našim Zmajevima.

Mislio sam da su to mladi momci s puno hormonskog naboja, debelo materijalno obezbjeđeni i toliko poznati u javnosti – da samo mogu imati problema kada im se budem htio približiti – jer “šta njih interesuje neki fotograf kojem je stalo da uradi dobro priču za tako poznati magazin…”

Prvo me je porazio Asmir Begović. Ne da me je oduševio, nego me je postidio. To je tako krasan i vaspitan momak. Bolje govori engleski jezik od novinara koji ga je intervjuisao.

Kroz priču otkriva nekoliko detalja: najmanje mjesečno pročita knjigu, pa počinje nabrajati naslove pročitanih knjiga, pa njegovi komentari o knjigama…

Evo, još sebi ne mogu doći kako je i pametan i skroman u isto vrijeme, bukvalno – plijeni. Pita ga taj američki novinar Omar Sacirbey – kako ispunjava slobodno vrijeme, osim čitanjem?

Kaže Asmir:

“Najviše volim da sam u kući sa mojom ženom i kćerkicom. A ako ne to, onda volim da zajedno obilazimo familiju.”

I na kraju, kad mi je pozirao, tako je dobar bio – kao nijedan fotomodel s kojim/kojom sam do sada radio.

Senajid Ibričić. Kroz intervju otkrivam neke detalje o njemu. Najmlađi od pet braće. Svima bio mezimac, malo mače u familiji. Ali mače je izraslo u lava, i sada taj lav brine o svojoj familiji. Bukvalno tako. Ja mu kažem:

“Svaka ti čast, nisi poludio od para, uspjeha i popularnosti”, a Senijad kao mudrac od 800 godina kroz topao stidljiv osmjeh mi odgovori:

“Sve prođe, brate, a familija je uvijek tu…”

Prvo me je porazio Asmir Begović. Ne da me je oduševio, nego me je postidio. To je tako krasan i vaspitan momak. Bolje govori engleski jezik od novinara koji ga je intervjuisao.

Nova nada

Preko Mehmeda Bešića, oca Muhameda Bešića, saznali smo puno o našoj novoj nadi odbrane. To je jedan čestiti čovjek, otresit, direktan, a dobar k'o hljeb. On nije nijedan trening svog sina propustio. Ispričao nam je zgodu – kad je Muhamed imao 14 godina, neki mu je trener zabranio da igra utakmicu i dok ga je otac vozio u autu kući, samo je ljutito šutio, dok nije zagrmio:

“Ja ću, baba, biti najbolji igrač na svijetu, il’ me neće biti.”

Tada ga otac Mehmed uopšte nije uzeo za ozbiljno, al’ priznao nam je kad ga je Pape pozvao u reprezentaciju – da je tek tada osjetio težinu riječi svog sina Muhameda.

Kako se njih dvojica vole, kako mali poštuje svog oca, kako je to sve toliko nabijeno emocijama i ne može se riječima opisati – na mene je ostavilo “strašan” utisak.

Sad, prvi put počinjem da gledam trening, kao da sam progledao. Ljudi, priznajem, od predrasude prema fudbalu nisam znao da gledam trening, a kamoli da pratim šta-ko-pojedinačno-radi-itd… I odjednom uviđam malog Muhameda koji – blista! Toliko je brz da je jednostavno – svugdje. Lopta mu je k'o zalijepljena za kopačke. Mislim, iako sam fudbalski diletant, da Pape nije mogao boljeg igrača odrediti da čuva Messija.

O svima njima vam mogu po jednu pričicu napisati. Želim sad da zaključim ovu moju ispovijest i pokajanje o predrasudi koju sam imao. Sasvim jednostavno – upoznao sam naše Zmajeve i sve sam ih zavolio. S razlogom!

Dugogodišnje odricanje

To su momci koji su do svog uspjeha došli kroz dugogodišnje odricanje od svega što te u mladosti vuče da si neozbiljan prema svojim obavezama. To su borci jakog karaktera koji su odlučili čvrsto i tiho u sebi da neće odustati. I trenirali su godinama najbolje što su mogli. Sami sebi su uveli vojnu disciplinu u život, posvetili su se. To su dobra i zahvalna djeca svojim roditeljima koji su se žrtvovali da im obezbjede osnovne uslove. A oni su samo šutjeli i radili. I uspjeli su. Kroz svoj uspjeh, u jednoj super pozitivno-motiviranoj atmosferi sinergije su donijeli uspjeh i Bosni i Hercegovini, da nas sad predstavljaju među 32 najbolje fudbalske svjetske sile.

Kako se njih dvojica vole, kako mali poštuje svog oca, kako je to sve toliko nabijeno emocijama i ne može se riječima opisati – na mene je ostavilo “strašan” utisak.

Sve što preko ovoga urade u Brazilu skidam im kapu, a i sve što su do sada uradili svaka im čast! Hvala Bogu što naša omladina prvi put može imati uzor u nekome ko je u vrh došao samo kroz čestiti rad. I daj Bože da ne griješim, da će se i mladi i roditelji prepoznati kroz Zmajeve i njihove životne priče!

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO