Viva Brasil, viva FIFA!

Piše: Mirjana Hrga

SAO PAULO – Sljedeće jutro nije donijelo hrvatskim navijačima u Sao Paulu olakšanje u smislu pomirenja s porazom. U nevjerici čitaju izvještaje stranih medija kao da traže potvrdu da nisu pretjerali u tuzi i razočaranju. Priče o obranama Pletikose, kvaliteti Jelavića i drugih odluka hrvatskog izbornika realno su u trećem planu. Navijači sjede po lokalnim terasama, ispijaju gorku brazilsku kavu i pitaju se: ´Ljudi moji, je li ovo moguće?!”

”FIFA, mafija!” orilo se se s hrvatskog dijela tribina kada je Japanac iz samo njemu znanih razloga zasvirao penal za Brazilce. Što mu je u tom trenutku izgovorilo nekoliko tisuća navijača u kockastim dresovima, teško je i prepričati. Svi oni došli su slaviti nogomet i nadali se kako FIFA olako propagira fair play, da bi 90 minuta kasnije, nemoćni u očaju, smišljali kako da se osvete Japancima i odu u jedan od stotina sushi barova u Sao Paulu, najedu se do iznemoglosti, a račun pošalju japanskom sucu. Ništa nije pomagalo… Tuga je bila pregolema.

Nema sambe, nema ritma

Dati Brazilcima kompliment kao domaćinima ovog Svjetskog prvenstva iz perspektive gosta u Sao Paulu nije jednostavna stvar. Do samog dana svečanog otvorenja uopće se nije osjećao duh nogometa u zemlji koja ga slavi i kažu – za njega živi. Ogroman grad i nekoliko dana prije prve utakmice ničim nije najavljivao da uskoro počinje spektakl koji će gledati milijarde i zavrtjeti milijarde dolara.

Prvi kontakt s ovom zemljom stvoren je, kao i svugdje drugdje, na potezu od aerodroma do središta grada. Užasna prometna gužva u jutarnjim satima uzima dva sata vožnje autom za put koji se realno prelazi za dvadesetak minuta. Putem otužni prizori zapuštenih zgrada, nabacanih novoizgrađenih nebodera, prljavih ulica, meteža tisuća koji, po svemu sudeći, pripadaju srednjoj klasi, ali izgledaju nekako umorno i zapušteno, neveselo.

Da se uistinu dogodilo nešto što bi bilo vrijedno istražiti potvrđuje iskustvo jednog Bad Blue Boya, koji je kartu ”nabavio” sat vremena prije tako što su preprodavaču iz Njemačke, kako kaže, ”uzeli mjeru”, pa onda i kartu kada su shvatili da u ruci drži one koje pripadaju HNS-u i na kojima jasno piše: ”NOT FOR SALE, NON-TRANSFERABLE’!’ Otkuda Nijemcu karte HNS-a ostalo nam je nejasno …

Nema sambe, nema ritma, nema tih zgodnih Brazilki, nema brazilskih zastava, a kamoli dobrodošlice hrvatskim navijačima s kojima će se prvima susresti i koji će im nesebično plaćati za svaki osmijeh konobara koji ni slučajno ne zna niti jednu riječ engleskog dok donosi tko zna koju turu piva i caipirinhe.

U danu kada je svijet pohrlio prema Sao Paulu dočekao nas je nedovršeni stadion, sumnjivih tribina, koji podsjeća na Dinamov vječito nedovršeni stadion u Maksimiru. Kontrola navijača bila je krajnje neozbiljna, gotovo da se moglo unijeti što god se htjelo – od droge do piva u limenkama koje su svaki put dolazile do izražaja kada je padao gol. Nadam se samo da nikome nisu pale na glavu. Ipak, ulaznica nije bila zanemarive cijene.

Šta je HNS ‘izveo’ s kartama?

Hrvatskih navijača je malo za tako veliki grad. Kažu da ih je bilo otprilike šest tisuća. Može biti, iako, ako bi netko rekao da ih je bilo, naprimjer, samo tri tisuće, rekla bih da je i to moguće. Teško je to bilo utvrditi, pa čak i na samom stadionu, gdje su osim tribine na kojoj su bili mahom koncentrirani pojedine grupice bile razbacane i na strani sa brazilskim navijačima. A tamo nije bilo ugodno.

Greškom smo sjeli među brazilske navijače kada je jedan hrvatski samo htio razviti zastavu na ogradi, gdje je bilo već more raznoraznih zastava. Međutim, agresivnost kojom su bili spriječeni u tome nagnala me da se raspitam kakvi su to Brazilci ljudi. Dečko iz Slavonije, koji se oženio Brazilkom i živi godinama ovdje, kaže: ”Nagao narod, brzo plane, lako se naljuti, još lakše pobije i dugo ljuti…” Uvjerit ćemo se u to kasnije te večeri, kada su u pobjedi trebali biti veliki, a kao domaćini blagonakloni prema onima koji su došli biti gosti njihove zemlje.

Koliko god ih bilo malo, hrvatski su navijači izazvali atrakciju kada su se pojavili kraj stadiona nekoliko sati prije no što će Jennifer Lopez suotpjevati jednu pjesmicu i zanosna prošetati od neke školjke na središtu terena, koja se kasnije pola sata pred nama demontirala, a mi sami zabavljali na tribini da ne umremo od dosade. Svi su se željeli slikati s kockastim navijačima, ispitivali ih ”jesu li baš iz Hrvatske”, jer i među njima je koliko-toliko poznato da je riječ o maloj zemlji, koja ne stoji financijski baš najbolje, na drugoj strani svijeta, ali to ne priječi njezine navijače da dođu i u Brazil podržati svoj tim.

U ogromnom broju kreću za Rio de Janeiro, za koji svi koji su ga vidjeli kažu da je – pravi Brazil, kako bi bodrili momke iz Bosne i Hercegovine, uz želju da se se hrvatsko iskustvo iz Sao Paula nikome više ne ponovi.

Bilo je mnogo onih koji su došli na blef, bez karte. Mahom naivci. Obećao im je, kažu, ”netko” iz HNS-a da neće biti problema. U razgovoru s takvima čudimo se kako je to moguće, kada nam je u istom tom HNS-u davno prije rečeno da su zbog ”FIFA-ine sigurnosne provjere” svi trebali aplicirati putem njihova službenog weba.

Uoči utakmice krenula je priča o mutnim poslovima i nedozvoljenom dilanju karata, što su dobronamjerni mogli pripisati razočaranju onih koji nisu imali tisuću eura da u zadnji tren kupe kartu ispred stadiona, ali da se uistinu dogodilo nešto što bi bilo vrijedno istražiti potvrđuje iskustvo jednog Bad Blue Boya, koji je kartu ”nabavio”, sat vremena prije tako što su preprodavaču iz Njemačke, kako kaže, ”uzeli mjeru”, pa onda i kartu kada su shvatili da u ruci drži one koje pripadaju HNS-u i na kojima jasno piše: ”NOT FOR SALE, NON-TRANSFERABLE’!’ Otkuda Nijemcu karte HNS-a ostalo nam je nejasno …

Neljubazni i agresivni Brazilci

Unatoč malobrojnosti, hrvatski su navijači ozbiljno parirali domaćinima. Orilo se s tribina, vijorile hrvatske zastave, a trenutak kada Hrvatska prelazi u vodstvo i one najzanesenije naveo je na pomisao da bi se ta krhka brazilska nedovršena tribina sa slabašnim ogradama mogla raspasti. Hrvati su tužni, ali uzdignute glave napustili Arenu Corinthians, nakon što su odgledali snimke netom završene utakmice na stadionskom videozidu.

Prolazeći kroz koridor do metroa hrvatski su navijači bili izloženi podsmijehu i pogrdnim povicima, što nam daje za pravo da kažemo da su domaći navijači nekulturni, drski i mali u pobjedi. Unatoč mišljenju kako su huljski izgubili, Hrvati su izašli na ulice Sao Paula kako bi ostavili još malo reala inače moćnoj brazilskoj privredi, no poniženje i provokacije kojima su bili izvrgnuti u restoranima, kafićima, na cesti ostavit će zauvijek gorak okus i ocjenu da je riječ o ljudima koji nisu dorasli ulozi domaćina.

Dolazak nekolicine miroljubivih hrvatskih navijača na prostor gdje se te večeri trebao slaviti nogomet domaći navijači nisu doživjeli kao gestu koju treba pozdraviti. Štoviše. Uz podsmijeh i ružne povike nastavili su se opijati u ulicama zatrpanim razbijenim bocama, dok su alkoholizirani urinirali na javnim površinama i povraćali. Preskakati takve bljuvotine te večeri za većinu Hrvata je bilo previše i povukli su se u mirne oaze svojih hotela. I jutro poslije u hrvatskim su dresovima. Kako kaže jedan momak iz Splita, ”neka se i službeno srame”. U ogromnom broju kreću za Rio de Janeiro, za koji svi koji su ga vidjeli kažu da je – pravi Brazil, kako bi bodrili momke iz Bosne i Hercegovine uz želju da se se hrvatsko iskustvo iz Sao Paula nikome više ne ponovi. Neka bolji pobijedi. Zvuči jednostavno, a jedino pošteno.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO