Nemoguće je zaboraviti djetinji ushit koji me obuzeo kada sam zalijepio posljednju samoljepljivu sličicu u album “Argentina '78”. Te davne godine ondje se igralo Svjetsko prvenstvo u nogometu iliti FIFA-in Svjetski kup. Prvi koji sam pozorno i s uzbuđenjem pratio.
Nogomet je u to vrijeme počeo potiskivati ostale igre i opsesije iz mog dječjeg univerzuma. Sjećam se da je, igrom slučaja, sličica koja nedostaje u tom Paninijevom albumu bila upravo ona s likom Marija Kempesa, najboljeg igrača i strijelca tog Mundijala na kom je predmaradonina Argentina osvojila svoj prvi naslov svjetskog prvaka.
Gomila duplih
Sličicu s Kempesovim likom, na kojoj je dugokosi golgeter sličio stadionskoj rock-zvijezdi, grozničavo sam tražio još tjednima nakon što je Mundijal okončao, a slavljeničke konfete bačene u čast trijumfa Argentinaca nad Nizozemcima na buenosaireškom Estadio Monumentalu odavno počišćene.
Nedostajala mi je samo ta jedna sličica. Na kioscima ih više nije bilo za kupiti (a i roditelji ne bi lake ruke davali pare za nove vrećice samo radi jedne sličice), pa mi je preostalo da posvuda sa sobom nosim svežanj duplića s gomilom, u usporedbi s Kempesom, Zicom ili Neeskensom , “nebitnih”, često i troduplih Peruanaca, Iranaca i Meksikanaca.
Hodao sam tako s hrpom već izgužvanih sličica namijenjenih razmjeni, nadajući se da ću nabasati na nekog sličnog koji u svom štosu ima Kempesa, a baš mu nedostaje škotski veznjak Archie Gemmill ili mađarski vratar Sandor Gujdar, čijih sam sličica, da to tako romantično rekonstruiram s ove vremenske distance, imao “na bacanje”.
Sjećam se da je, igrom slučaja, sličica koja nedostaje u tom Paninijevom albumu bila upravo ona s likom Marija Kempesa, najboljeg igrača i strijelca tog Mundijala na kom je predmaradonina Argentina osvojila svoj prvi naslov svjetskog prvaka.
I uspio sam! Pamtim tu kasnoljetnu nedjelju, kada sam tumarajući obližnjim parkom nabasao na nekog vršnjaka koji me, vidjevši što nosim, upitao koje dupliće imam. Njemu je trebalo mnogo više sličica da popuni album, meni je trebao samo Kempes, kojeg je imao.
Sjećam se kako sam mu za njega tutnuo svoje dupliće u ruke, sve do posljednjeg, pa ushićeno poskočio, kao da sam upravo zabio pobjednički gol u finalu Svjetskog prvenstva, stisnuvši šake tako snažno da sam zamalo zgužvao zlata vrijednog Argentinca.
Sveopća zaraza
Izbor samoljepljivih sličica onomad nije bio širok i šarolik kao danas kada na radost djece i užas roditelja, baka i djedova istodobno “izlazi” po nekoliko albuma. Ali zaraza je i tada bila sveopća, a virus nezaustavljivo šireći.
U ta vremena, kada je svijet oko nas bio jednostavniji, sezonski bi se nudila jedna, eventualno dvije serije sličica, ravnopravno podijeljenih dječacima i djevojčicama: Diznijevi junaci, Formula 1, Sarah Kay, uvijek kultni jugoligaški Fudbaleri i timovi…
Prvi takav album koji sam skupljao bio je onaj povodom Olimpijskih igara u Montrealu 1976. godine. Još malen i zelen, isprva sam ih lijepio u album razmazujući po njihovoj stražnjoj strani ono bijelo kremasto “školsko” ljepilo sve dok mi jedan stariji dječak nije, s neskrivenim podsmijehom, pokazao kako se gornja površina odvaja od donje i zatim sama lijepi na odgovarajuće mjesto.
Sjećam se kako sam mu za njega tutnuo svoje dupliće u ruke, sve do posljednjeg, pa ushićeno poskočio, kao da sam upravo zabio pobjednički gol u finalu Svjetskog prvenstva, stisnuvši šake tako snažno da sam zamalo zgužvao zlata vrijednog Argentinca.
No, svi ti albumi sa samoljepljivim sličicama učas su mi postali nezanimljivi čim se pojavila “Argentina '78”, sa svim onim posebno bliještećim zlatnožutim vrećicama koje sam otvarao oprezno, jedva susprežući nestrpljivost, da se sličice ne bi zaderale.
Jer, i prazne vrećice valjalo je skupljati pa poslati na adresu gornjomilanovačke filijale velikog Paninija kako bi se sudjelovalo u nagradnoj igri. I to je bio neizostavni dio čarolije kolekcionarskog imaginarija.
Igra nacija ili korporacija
Gledajući danas Paninijeve albume sa svjetskih prvenstava koje sam sačuvao ili ih putem Googlea iščačkao i downloadao, vidim kako su iznimno vrijedni dokumenti vremena u kojima se ne sažima samo fenomen nogometa već i mnogi širi sociokulturni fenomeni.
Domišljata braća Panini iz Modene prvi takav album plasirala su 1970. uoči prvenstva u Meksiku, a njihov je projekt u protekla četiri i pol desetljeća duboko obilježio tolika generacijska djetinjstva, a nerijetko i zrelije dobi mnogih koji su uz te sličice odbijali odrastati.
Bilo je to mnogo prije Lige prvaka i aposlutne komercijalizacije vrhunskog nogometa. Ispod sličica s licima reprezentativaca u Meksiku ‘70. i Njemačkoj ‘74. nije pisalo za koji klub igraju već je to bilo zgurano u zasebni okvir, kao nešto manje bitno.
I uspio sam! Pamtim tu kasnoljetnu nedjelju, kada sam tumarajući obližnjim parkom nabasao na nekog vršnjaka koji me, vidjevši što nosim, upitao koje dupliće imam. Njemu je trebalo mnogo više sličica da popuni album, meni je trebao samo Kempes, kojeg je imao.
Bilo je to doba kada nogomet još nije bio ultimativni šoubiz, svojevrsno natjecanje nacija, a ne korporacija. Gotovo svi nogometaši igrali su tada u svojim zemljama, uz tek pokoju iznimku. Ako je i bilo internacionalaca, onda su to bili igrači u zrelim igračkim godinama, a ne golobrada omladina koja se, kao danas, nije stigla ni pošteno oznojiti u matičnim ligama prije nego što se otisnula u one bjelosvjetske.
Dok su, recimo, 1978. svi reprezentativci Meksika igrali u meksičkim klubovima, dotle su, biram nasumično, svi reprezentativci majušnog Trinidada i Tobaga, koji su nastupili na SP-u u Njemačkoj 2006., igrali u inozemnim klubovima!
Arhiva Paninijevih albuma, dostupna na Mreži u PDF formatu, ujedno je mala, ali vrijedna kronika globalizacije i današnjeg neoliberalnog kolonijalizma.
Paninijevski madeleine
Štošta se u nogometnom kozmosu promijenilo od one 1978., kada sam dao “sve za Kempesa”, ali ne i u kolekcionarskim mikrokozmosima.
Trideset i šest godina poslije, odnosno devet prvenstvenih ciklusa kasnije, moj sin i njegovi vršnjaci – gledam ih pa znam – s istom strašću skupljaju i mijenjaju sličice i s istom žudnjom traže Onu koja je njihov paninijevski Sveti Gral i za koju su (srećom po kuhinjske frižidere) spremni predati sve, baš SVE dupliće koje imaju.
Domišljata braća Panini iz Modene prvi takav album plasirala su 1970. uoči prvenstva u Meksiku, a njihov je projekt u protekla četiri i pol desetljeća duboko obilježio tolika generacijska djetinjstva, a nerijetko i zrelije dobi mnogih koji su uz te sličice odbijali odrastati.
Jedni tako iščekuju ili traže Cristiana Ronalda, drugi Neymara, treći Riberyja, četvrti Modrića, Džeku i koga-li-već…
No svi, izgleda, najviše žele Messija. Od onog mog Kempesa, do njihovog Messija, za kojeg bi moj sedmogodišnjak smjesta iskrcao sve nagomilane dupliće, pa i poneku sličicu koju nema u albumu, ništa se suštinskog nije promijenilo.
Predtinejdžerski obred jednak je kao i nekad: isti žar, isto oduševljenje, ista grozničava potraga i razmjena… A za mene isti onaj madeleine koji se poput duha oslobodi iz pažljivo poderane Paninijeve vrećice, šireći stari suhonjavi sintetički miris iz kempesovskih vremena.
Izvor: Al Jazeera