Iran nije nogometna šala, naprotiv…

Iran je službeno prva nogometna sila Azije po rangu FIFA-e i 37. u svijetu (AFP)

Piše: Božo Sušec

Evo jednog od mogućih i realnih scenarija nastupa bosanskohercegovačkih nogometaša na Svjetskom prvenstvu u Brazilu: u nedjelju 15. lipnja u ponoć izgube od Argentine na Maracani, naredne subote 21. lipnja u Cuiabi pobijede Nigeriju, opet točno u ponoć te 26. lipnja u četvrtak u 18 sati u brazilskom Salvadoru igrat će odlučujuću utakmicu za prolazak u drugi krug protiv Irana. Ako pobijede, počinje veliko slavlje u Sarajevu, valjda i u Mostaru i Banjoj Luci…

Za taj “hop” preko relativnih nogometnih anonimaca trebat će Bosna i Hercegovina odigrati superutakmicu, Edin Džeko i kompanija morat će imati sjajnu večer. Jer potpuno je kriva predodžba o Iranu kao totalnom autsajderu. “Team Melli”, kako ih zovu, bio je na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, eliminiravši Australiju u baražu, dobivši SAD na Mundijalu sa 2:1 (povijesna utakmica zbog političkih okolnosti) te tijesno izgubivši od Jugoslavije sa 0:1 (strijelac Siniša Mihajlović) i Njemačke sa 0:2. Godine 2002. izgubili su tek u play-offu od Irske i to je “glavom platio” izbornik, “trener svih trenera” Miroslav Ćiro Blažević.

Kvalifikacije za Brazil povjerene su i skupo plaćene jednom od najboljih svjetskih stručnjaka, Portugalcu Carlosu Queirozu.

Na SP-u 2006. godine u Njemačku je Irance doveo hrvatski trener Branko Ivanković koji je tim uspjehom postao i kratkotrajni nacionalni heroj Irana. Sam nastup na skupu najboljih donio je samo jedan remi i Ivanković je začas prestao biti junakom. U Južnu Afriku 2010. godine nisu se plasirali zbog brojnih svađa i suspenzija te stalnih smjena izbornika, koje nisu preživjeli niti čuveni Španjolac Javier Clemente niti najveće ime u povijesti iranskog nogometa Ali Daei.

Poslije duga vaganja, kvalifikacije za Brazil povjerene su i skupo plaćene jednom od najboljih svjetskih stručnjaka, Portugalcu Carlosu Queirozu, čovjeku koji je na svjetska prvenstva doveo Južnu Afriku 2002. i svoj Portugal 2010. godine, a među ostalim, bio je i trener madridskog Reala. Potpisao je čvrsti ugovor do kraja SP-a u Brazilu i tokom kvalifikacija prošao Scilu i Haribdu, tri puta bio smjenjivan i nikada smijenjen, sve je preživio i dobio visoko iransko odlikovanje.

Dan ‘D’ u korejskom Ulsanu

Strahovito dug i povremeno mučan i trnovit bio je iranski put do Brazila. Odigrali su čak 16 utakmica. U prvoj fazi kvalifikacija bili su slobodni, u drugoj “prorešetali” Maldive s 5:0 u dvije utakmice, u trećoj su prošli skupinu s Indonezijom, Katarom i Bahreinom bez poraza, s tri pobjede i tri remija. Onda je počelo ono pravo.

Startali su superpobjedom u Uzbekistanu, pa kriza, domaći remi s Katarom i poraz u Libanonu (zahtjev za smjenu Queiroza), utjehu donosi teheranska pobjeda nad Korejom, pa katastrofalan šok 0:1 doma s Uzbekistanom (zahtjev za smjenu Queiroza). Praktično su morali dobiti sve tri posljednje utakmice, od kojih su dvije bile na teškim gostovanjima. Prvi dio posla obavili su imperativnom pobjedom u Kataru, doma odradili posao s Libanonom s uvjerljivih 4:0. Dan ‘D’ bio je u korejskom Ulsanu, gdje je objektivno najjačoj azijskoj reprezentaciji, domaćinu Južnoj Koreji, bio dovoljan i remi za odlazak u Brazil.

U 16 utakmica kvalifikacija Iranci su ostvarili 10 pobjeda, četiri remija i samo dva poraza, uz gol-razliku 30:7. 

Teško je i zamisliti kakve je počasti u Iranu doživio strijelac tog jedinog pobjedničkog mundijalskog gola Reza Ghoochannejhad (ubojito prezime za sve radio i TV-komentatore, srećom da ga svi znaju pod nadimkom Guči). Queiroz je genije, Ghoochannejhad je “novi Ronaldo”, Iran je zaslužio igrati u finalu SP-a protiv Brazila… To su otprilike razmišljanja u iranskoj nogometnoj javnosti.

A činjenice kažu da su u 16 utakmica kvalifikacija Iranci ostvarili 10 pobjeda, četiri remija i samo dva poraza, uz gol-razliku 30:7. Za bh. izbornika Safeta Sušića važni podaci bi trebali biti da su u 10 utakmica sačuvali mrežu netaknutu, da su samo u jednoj primili više od jednog gola. To je Queiroz. I da su 20 od 30 pogodaka zabili vezni igrači, što će reći 66 posto, a napadači samo sedam.

Hrvatski trenerski rukopis

Iranski nogomet obilježili su i podignuli na uglednu razinu uglavnom strani treneri i to najvećim dijelom njemački i hrvatski. U Iranu su trenirali ili treniraju klubove ili reprezentaciju Tomislav Ivić, Stanko Poklepović, Miroslav Blažević, Branko Ivanković, Luka Bonačić, Ivica Matković, Dragan Skočić, Vinko Begović (već 15 godina), Zlatko Cico Kranjčar, Mladen Frančić…

Ovaj posljednji, Frančić, donedavno trener Slaven Belupa, samozatajni i premalo cijenjeni stručnjak, osvojio je s Fooladom Khuzestanom naslov prvaka Irana 2005. godine što je, pored teheranskih klubova, bilo malo čudo. Uz kavu me Frančić uvjerava da je iranski nogometni fanatizam gotovo ravan onom brazilskom, da je u najvećoj životnoj opasnosti bio kad je postao šampionom Irana jer ga je svaki navijač želio potapšati i po dobrom starom iranskom običaju štipnuti za obraz, kao izraz obožavanja. Uvjeren je da se i u današnjem vrhunskom iranskom loptanju prepoznaje hrvatski nogometni rukopis.

Frančić kaže da je iranski nogometni fanatizam ravan brazilskom te da je u najvećoj životnoj opasnosti bio kad je postao šampionom Irana.

Gotovo 120.000 ljudi uobičajena je posjeta na velikim utakmicama, a stradali i smrtno stradali nisu nimalo rijetka pojava. Rodoljubni naboj i čast igranja za reprezentaciju najjači su motiv, ali atmosferu zna narušiti vječita napetost između pravih Perzijanaca i Arapa. Njegov nekadašnji reprezentativac Ali Badari nokautirao je na utakmici suigrača Perzijanca i zato bio slavljen u južnoj pokrajini Huzestanu. Ako je Queiroz uspostavio homogenost i monolitnost tima, kaže Frančić, bit će dvostruko jači.

Queiroz je napravio veliku stvar angažiravši Irance iz dijaspore i nagovorivši ih da igraju za nacionalni tim. Spomenuti Guči igrao je za nizozemske vrste U-16, U-17, U-18 i U-19, Ashkan Dejagah nastupao je za mlade njemačke reprezentacije, sjajni vratar Eintracht Braunschweiga Daniel Davari je od majke Njemice i oca Iranca, Steven Beitashour je Amerikanac i Iranac, a Omid Nazari je rođeni Šveđanin od majke Filipinke. Ti su momci unijeli još ponešto kozmopolitskog duha u reprezentaciju.

Vrlo tijesno, recimo 3:2

Bez obzira na trenutačnu megapopularnost Ghoochannejhada Gučija, pravi lider tima je kapetan Javad Nekounam, vezni igrač, koji je i najbolji strijelac reprezentacije. Čovjek sa više od 140 nastupa za nacionalni tim, šest je godina proveo u Osasuni, kao prvi Iranac u španjolskoj Primeri. Nesporni je autoritet, vođa na terenu i izvan njega.

Ali najbolji i najskuplji igrač Irana u ovome je trenutku Daniel Davari, vratar koga Jurgen Klopp želi dovesti u Dortmund. Tri je puta ove sezone kao golman Braunschweiga u uglednom Kickeru dobio najvišu moguću ocjenu – 1, a još je više puta bio u momčadi kola Bundeslige. O njemu Sušiću mnogo toga može ispričati klupski kolega Ermin Bičakčić.

Najbolji i najskuplji igrač Irana u ovome je trenutku Daniel Davari, vratar koga Jurgen Klopp želi dovesti u Dortmund.

Ako još nekoga treba uvjeravati da Iran nije nogometna šala, dodajmo da je Guči zabio sedam golova u posljednjih sedam nastupa, da je Iran službeno prva nogometna sila Azije po rangu Svjetske nogometne federacije, da su 37. u svijetu. I u Salvador de Bahiji, na stadionu Arena Fonte Nova, među 60.000 gledatelja bit će mnogo više navijača Irana, jer ih u Sjedinjenim Američkim Državama ima više od dva milijuna (među njima i Andre Agassi), a samo u Južnoj Americi više od 100.000.

Sve to ukazuje da će Bosna i Hercegovina pobijediti vrlo tijesno, recimo 3:2, golom Vedada Ibiševića u 89. minuti. Ili, možda ipak – Džeko…

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO