[Foto: Nataša Krstin]
Brazil je kao veliko, problematično dete. Buntovničkog karaktera, nasilno, ali istovremeno nesvesno svojih kvaliteta. Jedno od one dece koja imaju toliko skrivenog potencijala, ali nemaju roditeljsku pažnju. Od one dece koja vam se odmah uvuku pod kožu.
“Čuvajte se. Ako vam neko priđe, dajte mu sve. Bez rasprave. Oni neće oklevati, a oprema nije vredna vaših života.”
Zatekla me je ta preporuka. Čula sam je ranije od kolega, pročitala u brojnim savetima za putovanje po Brazilu, ali je nisam očekivala od policajca kao dobrodošlicu na aerodromu u Sao Paulu.
Ista priča i sa taksistom. Postoje delovi grada u koje, kaže, odbija da vozi, naročito noću. U nekim drugim samo ne staje na semaforu. Isuviše je rizično. Pogled kroz prozor pokazuje da i drugi razmišljaju slično. Zgrade i porodične kuće opasane su visokim zidovima, ogradama, rešetke su na svakom prozoru…
Pomalo zastrašujući prvi utisak.
Statistika ga samo dodatno potkrepljuje. U prva tri meseca ove godine broj ubistava u Sao Paulu porastao je za 22 odsto u odnosu na isti period 2013. godine. Uličnih pljački bilo je čak 46 odsto više.
Helikopterski taksi
Imućnije stanovništvo Sao Paula pronašlo je originalni način za izbegavanje uličnog kriminala – helikoptere. U tom gradu se, čini se neprekidno, čuje njihovo brujanje. Po glavi stanovnika ima ih više nego na bilo kojem drugom mestu na Planeti.
Zahvaljujući tome što je međunarodni aerodrom na severu, a poslovni centar na jugu grada, čijim ulicama dnevno cirkuliše između 11 i 20 miliona ljudi, u Sao Paulu cveta helikopterska taksi služba.
Činjenica da je najjeftinija vožnja blizu 600 evra, ne umanjuje broj klijenata. Poslovni ljudi ne žele da zbog kilometarskih redova na putevima rizikuju kašnjenje na sastanke, pljačku, otmicu ili nešto treće što bi moglo da ih košta mnogo više.
U međuvremenu, dole, na zemlji, rastuća srednja klasa bori se da preživi u 19. najskupljem gradu na svetu.
Dok prolazite Avenijom Paulista koja je, zapravo, Menhetn Južne Amerike, donekle stičete utisak raslojenosti i šarenila brazilskog društva. Advokati, bankari, inženjeri… žure sa ručka natrag u kancelarije, ispred luksuznog hotela šlep-služba dostavlja novi bentli, a već na ćošku nailazite na improvizovani šator od najlona i nekoga ko se tu privremeno nastanio.
Po broju milijardera, Brazil je peta zemlja sveta. To je zemlja u kojoj 10 odsto najbogatijih prisvaja gotovo polovinu prihoda, dok na 10 procenata najsiromašnijih odlazi manje od jedan odsto.
Iznajmljivanje prosečnog stana u Sao Paulu košta blizu 800 evra. Istovremeno siromašniji deo stanovništva, uglavnom onaj manje obrazovani, sebi teško može da priušti i iznajmljivanje sobe ili malog stana na obodima grada. Sa minimalnom platom od 700 reala (manje od 250 evra) teško pokrivaju stanarinu od 500 do 600 reala, režije i hranu.
Prijetnje iz favela
Mnogi od njih su zbog toga završili u favelama, divljim naseljima koja postoje u gotovo svakom većem brazilskom gradu. Za državu ta naselja doskora kao da nisu postojala. Kuće su neplanski građene, a stanovnici se sami organizovali za infrastrukturu i javni prevoz. “Na divlje” su sebi obezbeđivali struju i vodu.
Do pre godinu-dve gotovo sve favele u Rio de Žaneiru kontrolisali su dileri droge. Zastrašivali su stanovništvo, vodili ratove sa suparničkim bandama i vrbovali decu od 12-13 godina. U mnogim favelama i dalje je tako. Njih tridesetak u Riju do sada je, kako se to kaže, pacifikovano. Policija je u jednoj organizovanoj akciji ušla, uhapsila narko-dilere i oduzela im oružje.
Ipak, strah stanovnika favela nije se smanjio. Kada pokušate da razgovarate sa njima o bezbednosti i policiji, izbegavaju temu. Kažu samo kratko da je sada bolje, da su srećni što više nema svakodnevne pucnjave na ulicama i tu staju.
Ne shvataju svi isto razloge zbog kojih se država pre nekoliko godina konačno zainteresovala za favele. Dok neki veruju da je povod Svetsko prvenstvo u fudbalu i bezbednost turista, drugi, poput reditelja filma “Grad bogova, deset godina kasnije” Luciana Vidigala, kažu kako je država počela da reaguje zbog toga što se nasilje iz favela počelo prelivati na okolna bogata naselja i najpoznatije plaže u Riju.
“Ako je [država] istinski zainteresovana za dobrobit stanovnika favela, neće stati na ovome. Zaustavljanje svakodnevnog nasilja bio je samo prvi korak. Sada u favele treba dovesti obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, pružiti deci alternativu”, objašnjava Vidigal.
Bolje uslove za život traže i drugi građani Brazila. Zaposleni u javnom sektoru, u prosveti, sindikati, mladi… Svi oni izlaze na ulice i od federalne vlade traže veća ulaganja u obrazovanje, zdravstvo i infrastrukturu. Ljuti su što je njihov novac uložen u 12 velelepnih stadiona, od kojih će mnogi kasnije uglavnom biti poluprazni.
Nema prepoznatljivog kolorita
Brazilski mediji su, naprimer, izračunali da je za novac uložen u rekonstrukciju čuvene Marakane moglo da bude opremljeno blizu 200 škola.
Sve su to objašnjenja zašto na ulicama nema više prepoznatljivog brazilskog kolorita. Osim izloga prodavnica i uličnih tezgi ukrašenih zastavama, žuto-zelenim vuvuzelama, dresovima i loptama, u ovoj zemlji zaljubljenoj u fudbal ne oseti se veće oduševljenje i iščekivanje svetske smotre.
Sve se češće čuju povici “Ne Svetskom kupu!”, prvi put izgovoreni prošle godine, na protestima tokom Kupa konfederacija. Građani se ne protive fudbalu. Protive se prekomernom trošenju, prinudnom iseljavanju zbog gradnje stadiona i kompleksa za Olimpijadu, pogibiji radnika u žurbi da stadioni budu završeni na vreme, nedovoljnom ulaganju u infrastrukturu…
Profesor ekonomije na Federalnom univerzitetu u Rio de Žaneiru Carlos Frederico Leao Rocha kaže kako sindikati u svojim zahtevima preteruju. Ne usmeravaju svoj bes na pravu stranu. Navodi kako je Brazil svoju priliku da napravi velike pomake u kvalitetu života građana već propustio.
Kada je početkom 2000-ih godina Kina ekonomski počela da cveta, dogodio se i ekonomski bum u Brazilu, kao najvećem izvozniku soje i ruda gvožđa u tu zemlju. Ipak, Brazil se u to vreme ponašao kao rastrošni tinejdžer. Ekonomisti kažu – prodao je previše automobila, a sagradio nedovoljno puteva. I zbog toga sada 12 stadiona neće mnogo promeniti, smatra profesor Rocha. Svetsko prvenstvo, prema njegovom mišljenju, svakako nije bilo ta nova prilika za ozbiljan pomak.
Neće manjkati oduševljenja
S druge strane, jeste prilika da se pokaže kao dobar domaćin za milione domaćih i blizu 600.000 stranih turista, koliko ih se očekuje na Mundijalu.
Sasvim je sigurno da će problema biti. Čekaće se dugo, od pasoške kontrole na aerodromima do dugačkih saobraćajnih kolona na putu do stadiona. Izvesno je da će biti više pokušaja pljački sa tim brojem turista u gradovima.
Svako ko ne govori portugalski i španski jezik teško će komunicirati sa ljudima na ulici. Ipak, osmeha i oduševljenja što ste prevalili toliki put da biste posetili njihovu zemlju neće manjkati.
Kada Prvenstvo počne, fudbal će biti najvažniji. Rezultati i posledice vagaće se u oktobru, na izborima.
Izvor: Al Jazeera