Piše: Damir Petranović
Slučaj je htio da, usred vodene katastrofe na Balkanu, kada su ljudska nesreća i tuga ponovno isplivale u prvi plan, negdje “poskrivećki” i sa strane, epizodne uloge odigraju trojica sportaša. Vrhunskih sadašnjih i bivših tenisača i nogometaša, svjetskih ikona i idola širokih masa. Svaki od njih na svoj način.
Davor Šuker, recimo: predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza i rođeni Slavonac nije ni trepnuo okom na prizore kataklizme u rodnom kraju. Trebalo je tek da ga javno prozovu navijači splitskog Hajduka – koji su iste večeri skupili nekoliko tona humanitarne pomoći i napunili autobus dobrovoljaca i volontera – pa da se HNS oglasi nekakvim smušenim priopćenjem s pozivom sponzorima da udijele koju kunu. Od onih desetaka milijuna eura koje “pun k'o brod” Šuker ljubomorno slaže na računu Saveza – teško se rastati…
Poziv dobrim ljudima
Mario Mandžukić pojavio se u Slavoniji. Tiho i diskretno dovukao je nekoliko kombija prekrcanih namirnicama i odbio davati bilo kakve izjave, bježao je od kamera i samo putem Facebooka pozvao u pomoć dobre ljude.
I to je upalilo, njemački novinari su se zainteresirali.
Slučaj je htio, da usred vodene katastrofe na Balkanu, kada je ljudska nesreća i tuga ponovno isplivala u prvi plan, negdje ‘poskrivećki’ i sa strane, epizodne uloge odigraju trojica sportaša.
A tu je i Novak Đoković, najveći tenisač s ovih prostora – makar Splićani to nikada neće priznati, jer “nema ono nešto više”, onu dimenziju Gorana Ivaniševića.
Uglavnom, Nole se ponio kao ambasador i glasnogovornik unesrećenih, vrištao je na sve strane i nije se skanjivao prozvati ni BBC i CNN, sve one svjetske medije koji tako senzacionalistički i tinejdžerski oduševljeno prate svaki njegov mig na terenu, svaku grimasu i pokret, svaki zalogaj koji stavi u usta i svaki izlazak na piće s prijateljima, svaki odlazak na večeru s djevojkom ili posjet zahodu u kraljevskoj samoći. Zašto, zaboga, ignorirate stvarnu ljudsku patnju, zašto ste prestali biti novinari?
Ni iz džepa, ni u džep
Poslušali su ga i BBC i CNN, pa su Balkanu posvetili nešto svog dragocjenog vremena. Njima ni u džep ni iz džepa.
A ako ćemo iskreno, ni Đokoviću ne bi bilo ni u džep ni iz džepa da se ponio kao Šuker, možda tek malo zacvilio na društvenim mrežama i nakon toga nastavio uživati u svom statusu i bogatstvu. Nije, nego je usred svog posla – odnosno teniskog turnira u Rimu, koji je, naravno, s lakoćom osvojio – kazao da mu je naprosto bilo neugodno baviti se sportom u vrijeme dok Balkan pati. Uzeo je onaj flomaster i uživo na objektivu kamere pobjedu posvetio Srbiji i Bosni (nešto kasnije u priču je uključio i unesrećeni istok Hrvatske), a koji trenutak kasnije cijelu zaradu od 500.000 dolara bez razmišljanja je poslao u rodni kraj.
Novac, naravno, nije sve na ovome svijetu, makar se u nekim trenucima uvijek iznova pokazuje da nije baš ni beznačajan. Ali, čovjek se mora raznježiti kad shvati da se daruje iskreno i s dušom, kada vidi da s tragedijom malih ljudi duboko suosjećaju i oni “veliki”, odnosno kada se dokaže da u gigantskim profesionalcima čuči još veća ljudina.
Jer, Nole je jednostavno takav: kada su ga onom jednom prilikom na nekom turniru pogrešno predstavili da dolazi iz Hrvatske, sasvim smireno i cool je ispravio voditelja i objasnio da nije baš tako. “Ali – Hrvat, Srbin, svejedno…”, dodao je.
A kad je shvatio da i sam boluje od rijetke probavne bolesti celijakije, odmah je sve ispovjedio u javnosti i tako za bolesnike napravio više od svih političara, samoprozvanih stručnjaka i “self-help” eksperata koji mlate pare na tuđoj nevolji.
Ostvareni snovi
I zato danas vjerujemo svakoj Đokovićevoj rečenici, vjerujemo da mu se “srce cepa” i cijenimo kada na sve narode bivše Jugoslavije zaziva božju milost. Pare su manje bitne: Nole je samo došao u priliku da može dijeliti, kao u onoj situaciji kada obični čovjek mašta o dobitku na lotu i unaprijed planira koga će sve usrećiti i kome će sve pomoći.
A on je uspio i ostvario svoje snove, za razliku od onih koji svoje zlatnike skrivaju, kao da će ih jednog dana odnijeti na onaj svijet. E pa neće. I Novak i ovi drugi ponijet će samo karizmu i trag svoje duše.
Što bi rekli Bosanci, netko je bio i ostao raja, a netko će uvijek biti samo papak.
Al Jazeera