Piše: Senka Kurt
Ludilo je počelo od Nove godine. Ne sjećam se baš svakog detalja, ali pamtim ludilo u svima nama. Izvjesnost da će za koji dan ta neman od rata pokucati i na naša vrata, taj potpuno nestvaran osjećaj negdje u dnu stomaka da će jednog dana sve biti mnogo, mnogo drugačije.
Tek iza prvih barikada u martu shvatila sam da se nešto važno dešava. I nisam previše razmišljala o tome. Važno mi je bilo da radim, da izlazim, da kupim novu jaknu za proljeće, da planiram ljetovanje.
Mart bio i prošao. Ostao onaj nestvaran osjećaj u stomaku da se nešto sprema i da negdje idemo. I krenuli smo, upravo tih dana u patnju, dugu gotovo četiri godine.
Pred tadašnjom Skupštinom BiH je počelo. Narod okupljen oko nade, da se nešto mora, može i treba promijeniti, da u ovoj Bosnici neće biti rata. Ne smije biti rata. Da smo mi, ovako zajedno, pomiješani, izmiješani kao špil izlizanih karata, spremni da se odupremo svima i svakome. I domaćem i vanjskom neprijatelju, govorio bi moj deda.
‘Mogu ti pucat’ u leđa’
Jutro 5. aprila. Pravi proljetni dan. Nestvaran. Treperi nešto u zraku baš kao u mom stomaku, sprema me na najbolje. Ili na najgore. Moram proći kroz Nedžariće do posla. Ima tamo jedna kratica, brže ću i kraće do zgrade Oslobođenja. Kasnim po običaju i gotovo trčećim korakom priđem stazi između travnjaka. Na stazi stoji moj školski drug. Jedan sasvim običan momak. Bio je najslabiji učenik u osnovnoj školi. Mršav, sitan, nekako neprimjetan. Smjestila ga učiteljica da sjedi sa mnom.
Brbljiva sam i otvorena, nešto malo znam, pa je red da se taj Jovo useli u moju klupu, da bih mu ponekad malo pomogla, trgla ga iz šutnje, nasmijala, raspričala. Jovina mama s bijesom je dočekala učiteljicinu odluku. Žalila se kako Jovo zbog moje brbljavosti ne može da prati nastavu, negodovala i tražila da se premjesti iz moje klupe. Zna ona, govorila je, da sam ja učiteljicina ljubimica, ali neće, neće, neće dozvoliti da njen Jovo popusti zbog mene. Ne sjećam se koliko smo dugo dijelili klupu, ali čim sam mogla sama odabrati s kim ću sjesti, Jovo mi nije bio ni u mislima. Nije se promijenio ni do kraja osnovne. Šutljiv, s nategnutim dvicama u knjižici, poslije su mi rekli da je upisao neki zanat. I nikad se više nismo sreli.
Sve do tog dana. I eto nas oči u oči. Jovo, sitan, smušen, isti k'o s četrnaest godina. No, puška u ruci daje mu sigurnost. Čini mi se da me prvi put tad pogledao u oči. Smiješi mi se. Smiješim se i ja njemu. Pa razmjenjujemo sjećanja, o školi, drugarima, životnim putevima. Priznaje mi da se ponekad, više iz hira, raspitivao o meni. Drago mu što sam nastavila biti dobar učenik (valjda i student), raspituje se za moje roditelje, pa počne odjednom prebrojavati krvna zrnca. Konstatira ko mi je otac, ko mi je majka i kaže: “Sad idi. Al’ trči. Mogu ti pucat’ u leđa”.
Prebrojavamo se i pribojavamo onih koji jutros nisu došli na posao. Neki su se javili, došli, pokupili stvari i oprostili. Neki se nisu oprostili i krenuli su u nove, drugačije, ponekad vrlo zle živote.
Da, da… trčanje nikad nije bio moj hobi. Uvijek sam se šalila da imam u glavi, nemam u nogama, izvlačila na časovima tjelesnog, pravdala da imam aritmiju. No, tog sam 5. aprila otkrila da strah il’ ukoči, il’ otkoči. I poletjela sam preko poljane brzinom kakvu, možda, danas umišljam. Al’ znam da sam u redakciju ušla i pala. Što od straha, što od uznemirenog srca.
U redakciji je bilo vanredno stanje. Kazat će poslije da se nismo najbolje snašli. No, vjerujem i danas da smo radili najbolje što smo znali, osjećali i mogli. Kao u košnici. Zujimo jedni oko drugih. U nevjerici razmjenjujemo vijesti. Prebrojavamo se i pribojavamo onih koji jutros nisu došli na posao. Neki su se javili, došli, pokupili stvari i oprostili. Neki se nisu oprostili i krenuli su u nove, drugačije, ponekad vrlo zle živote.
Idemo pred Skupštinu, kaže neko. Idemo, nema nam druge. U automobilu nas je stotinu. Jetta leti kao avion. Ležimo i sjedimo jedni drugima u krilu. Veže nas samo zajednička strepnja.
Pred Skupštinom kao pred koncert. Okupljeni oko zajedničke nade, da ćemo nešto, ma svašta učiniti tako zajedno. Ne tako daleko čuju se pucnji, prolaze bijeli transporteri. Gledamo se u čudu. Ne vjerujemo. Pucaju! Ko puca? Zašto? Na koga? Grupa kreće prema Vrbanja mostu. Iz jedne kuće, iza snježno bijelih zavjesa pucaju. Idemo prema kući, čujem zapovijeda neko. Ne idem. Odavde više ni koraka. Strah me, ali se vraća ono ludilo. Koje ne da da povjerujem. Koje ne da shvatim. Ovo je taj moj grad. Tu smo izmiješani kao špilovi karata. Tu smo rođeni, odrasli, plakali i smijali se zajedno. Krećem u redakciju, pa kući. Okolo… Znam da Jovo nije na putu, no, ipak, zaobilazim.
Opustjele police
Kod kuće tek saznajem da su na Vrbanja mostu ubijene Suada Dilberović i Olga Sučić. Tek tad shvatam da je počelo. I da niko, niko, niko ne zna kako će završiti. Noć bez sna. Sa suzama u grlu. Jedva čekam jutro, koje bi moglo promijeniti sve.
A nije. Šesti april označio je početak opsade koja je trajala 44 mjeseca. Šestoga aprila shvatili smo da ni izaći ni ući iz grada više nismo mogli milom. Ni silom. Nažalost. Šestoga aprila shvatili smo da veliki svijet nijemo posmatra neku malu zemlju u Europi i nema namjeru pomoći. Šestoga aprila opustjele su police u trgovinama, djeca prestala ići u školu, shvatili da ćemo živjeti od milostinje humanitarnih organizacija, ponadali se da rat neće trajati tako, tako dugo.
Šestoga aprila u nama je umrla jedna, a rodila se druga nada. Sasvim običan ratni dan. Taj 6. april.
Izvor: Al Jazeera