Piše: Zoran Čutura
Bolju uvertiru regionalnom Final Fouru nismo mogli ni poželjeti – da se dobro, od srca, nasmijemo prije početka onoga što je doista ozbiljno, onoga što je imalo veliki ulog. Prvi čovjek Zvezde, Nebojša Čović, kazao je kako ovakav format završnice nema nikakvu drugu svrhu osim da se “Srbi podele, pa da se njima vlada”. Na djelu bi, prema tome, trebala biti nekakva slovensko-hrvatska urota protiv Srba, što je smiješno. Očito čovjek ne pozna ni Slovence, ni Hrvate onoliko koliko bi ih trebao poznavati da ih proglasi urotničkim narodima.
Vratimo se malkice u prošlost. U drugoj sezoni igranja ABA lige Crvena zvezda je bila prvi klub iz Srbije koji je ušao u regionalnu ligu i to – dobrovoljno. U trećoj sezoni priključio joj se Reflex (tj. FMP), a tek u četvrtoj sezoni u ligu su, pod prisilom mogućeg izbacivanja iz europskih kupova, jer su se u međuvremenu ABA i ULEB našli na istim valnim duljinama, ušli i najbolji srpski klubovi – Partizan i Hemofarm.
Otkako su najbolji srpski klubovi uključili u regionalnu ligu do ovog Čovićevog “raskrinkavanja zavjere”, osvojili su osam od mogućih devet naslova, a onaj jedan preostali pripao je – Maccabiju. Hrvatski i slovenski klubovi osvojili su ukupno dva naslova – Olimpija i Zadar po jedan, i to u prva dva izdanja lige.
Teorije zavjere
Zavjera? Dvije su završnice igrane u Zagrebu, pa je 2004. Reflex u Košarkaškom centru “Dražen Petrović” u finalu pobijedio Cibonu 71:70 (posljednji napad imala je Cibona i promašio ga je Marko Popović, na kojem su tom prilikom “napravljena barem tri prekršaja”, kako je rekao tadašnji trener “Vukova” Anzulović), a 2010. je Partizan u Areni pobijedio, također Cibonu.
Pobijedio je onim legendarnim ubačajem Kecmana sa svoje polovice terena, poslije trice Bogdanovića i kratkog prekida tekme zbog ulijetanja Cibonine klupe na parket u oduševljenju (tu je trener Perasović platio danak neiskustvu, baš kao i Slaven Bilić u četvrtfinalu nogometnog EP-a), kad je na semaforu ostalo još šest desetinki.
Apsolutno nigdje na svijetu, osim u Zagrebu, gostujuća momčad ne bi ubacila regularan koš u šest desetinki izvodeći loptu ispod vlastitog obruča. Nigdje! Na svim ostalim parketima, u svim ostalim dvoranama, zapisnički stol bi signalizirao istek vremena. Mi Hrvati smo ‘vjernici veći od Pape’, a ne urotnici, i to je poučak za gospodina Čovića. Neka se, uostalom, prisjeti što Zvezda i Partizan misle jedni o drugima, i što jedni govore na račun onih drugih. Javno.
Liga je, neupitno, sitnim preinakama postajala sve ozbiljnija i kompetitivnija kroz 13 godina postojanja.
Zato na stranu takve izjave namijenjene dnevno-političkim potrebama, koje služe kao neka vrsta pritiska na vodstvo lige, na suce, na tribine (a pokazalo se – i na igrače), i neka vrsta razbibrige za konzumente medija, možemo samo ozbiljno razgovarati o ozbiljnim problemima lige koja je danas punopravni član ULEB-ove obitelji, i reverzibilnog procesa ne može biti u bliskoj budućnosti. Prilike za to propuštene su u samom startu, možda su postojale i alternative za privatnu nadnacionalnu ligu. Sad je kasno za kajanje.
Liga je, neupitno, sitnim preinakama postajala sve ozbiljnija i kompetitivnija kroz 13 godina postojanja – od traženja optimalnog modela igranja završnice, preko izbacivanja posljednjeplasiranog i novčanih nagrada za plasman, do ostvarivanja europskih i euroligaških prava plasmanom, a ne onom tragikomičnom akumulacijom bodova, pa makar su time “urotnici” iz Slovenije i Hrvatske i bili ostali bez euroligaša. I sad smo tu gdje jesmo, što se može učiniti da liga bude još bolja?
Kao prvo – kalendar natjecanja. Zdrav razum i logika nalažu da bi se prvo trebala igrati nacionalna prvenstva, pa bi najbolji iz nacionalnih prvenstava trebali igrati regionalnu ligu, i tada bi se na kraju sezone moglo igrati i doigravanje, te ne bi bilo prigovora da “prvoplasirani u jednoj utakmici može izgubiti sve ono za što se mučio i pošteno je zaslužio kroz sezonu”. Ovom zgodom to je bila Zvezda, protekle sezone Igokea, sutra će biti netko treći; ali – za sve vrijede ista pravila.
Nacionalna prvenstva bez smisla
U aktualnom košarkaškom kalendaru regije završnica sezone je sportski antiklimaks, jer nacionalna prvenstva ne odlučuju ni o čemu. Bilo bi senzacionalno, a o tome se neko vrijeme razgovaralo, da se organizira i igra i druga regionalna liga, pa da se tu nešto ulazi i ispada, ali to sad više nije realno, s obzirom na gospodarstvo regije. Bio bi to ekvivalent nekadašnjem sustavu iz SFRJ, s prvom A i prvom B ligom.
Klubovi koji igraju ligu dolaze iz sredina koje ne dijele medijski prostor i ne mogu se oteti dojmu da je to osnovni preduvjet za igranje svojevrsnog šaha sa živim ljudima uoči početka svake sezone.
Kao drugo, užasno me muče Maccabi, Szolnoki, Nymburk i svi ostali koji će igrati ABA ligu, a da kroz nju neće ostvarivati europska prava. Oni sami ih ne ostvaruju, ali utiču na ostale koji ostvaruju svoja regionalna i europska prava kroz utakmice s njima. Hm, nije baš neki sustav…
Ove je sezone Szolnoki čak i propustio jednu utakmicu, onu gostujuću protiv Partizana, čime je dao “crno-bijelima” nekoliko dana odmora više. Szolnoki je i pobijedio Široki, pa bi se moglo reći da ih je time izbacio iz lige, a kući su pobijedili Partizan, pa su time direktno uticali na poredak u samom vrhu.
Ono treće je nerješivo – klubovi koji igraju ligu dolaze iz sredina koje ne dijele medijski prostor i ne mogu se oteti dojmu da je to osnovni preduvjet za igranje svojevrsnog šaha sa živim ljudima uoči početka svake sezone. Netko, negdje, sjedne za stol i pažljivo uz janjetinu i gemište slaže varijante a, b ili c – koga treba malo pogurati, a koga treba malo nagaziti čim se ukaže prilika. Ne postoji medijski cjelovit pregled događanja na utakmicama, pa je sve nemoguće iskontrolirati.
I ne trudite se razmišljanjem oko toga “tko, kako i zašto”, jer ja to radim godinama, ali moje razmišljanje korak unaprijed je smiješno u usporedbi s razmišljanjem tri koraka unaprijed, što radi vodstvo lige. Interesa je puno, a isprepleteni su u nezarmrsivom čvoru. Zaiskre mi procesori i nastane kuršlus…
Nemoguće je ipak moguće
U prvom polufinalu Ciboni sam davao nula šansi do podbacivanja, ali kako to često biva, kazna za izjavu o uroti stigla je brzo – pritisak je na igračima Zvezde (i) zbog te urote bio tako velik da su im se zavezale i ruke i noge, uz pomračenje uma. Ne zaboravimo da Zvezda nije navikla (za razliku od Partizana) na kontinuitet igranja velikih i odlučujućih utakmica. Pristalica sam kolektivne psihologije u kolektivnom sportu, a ovaj je put kolektivna psihologija izbacila Zvezdu iz Eurolige. I jednostavna taktika suparnika: trčati prema naprijed po cijenu greške protiv teretnih visokih igrača Zvezde. I napadati ih u svakom pozicionom napadu “pick” igrom.
Za Cibonu, zapravo poglavarstvo Grada Zagreba, jer je klub jednako Grad, nakon kratkog slavlja slijedi dugo razdoblje češanja po glavi “što sad, s čime i s kime ćemo igrati Euroligu?”.
Nakon urotničke utakmice u kojoj je Zvezda izvela 37 slobodnih, a Cibona 17, u kojoj je Zvezda napravila 21 faul, a Cibona 28, i u kojoj je Zvezda šutirala trice 2-32, akcije Cedevite protiv Partizana su drastično pale, a ionako nisu bile velike. Dva euroligaša iz Zagreba, niti jedan iz Beograda? Nemoguće.
Moj nekadašnji trener Dragan Šakota, s kojim se i dalje povremeno čujem, jednom mi je dugo i pomno objašnjavao što je to sreća u sportu i od njega sam preuzeo tezu da faktor sreće u sportu uvijek mora biti u balansu.
I pošteno priznajem da sam u interregnumu, u sklopu neformalne sportsko-kulturne razmjene između Zagreba i Beograda, pogledao Električni orgazam u Vintageu, relativno novom zagrebačkom klubu s eklektičnim programom. Odlično se osjećam kad su na stageu ljudi stari kao ja, i kad su energični i samopouzdani. “Igra rokenrol cela Jugoslavija”.
Onda se pokazalo da je nemoguće ipak moguće – i to samo u sportu.
Imam samo jedno objašnjenje za ono što se dogodilo u posljednjoj sekundi utakmice Partizana i Cedevite: Cedevita je toliko puta promašila posljednju loptu tijekom ove sezone, da joj se to moralo vratiti, a vratilo joj se baš u skakutanju te jedne lopte koja je odlučila tko ide u Euroligu.
Moj nekadašnji trener Dragan Šakota, s kojim se i dalje povremeno čujem, jednom mi je dugo i pomno objašnjavao što je to sreća u sportu i od njega sam preuzeo tezu da faktor sreće u sportu uvijek mora biti u balansu. Akcija i reakcija, ako ti se dogodi nešto neočekivano dobro, dogodit će ti se i nešto neočekivano loše. I obratno. To reguliraju neke više sile na koje ne možemo uticati. Ima i mala kvaka u toj tezi – nikad ne znaš kad će taj balans biti uspostavljen. Nekad traje 20 godina da stvari dođu u ravnotežu, a nekad, kao u slučaju Cedevite, nekoliko mjeseci.
Imamo dva euroligaša! Hura! Tko će to platiti, gdje će se igrati, ima li dovoljno košarkaške publike kod nas, kojih je to 20-ak igrača euroligaške kvalitete u Zagrebu? Jooooj!
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera