Piše: Maja Hrgović
Prije rata, sve školske praznike provodila sam kod dida Laste u Borovu. Dida je imao veliko imanje u Vinogradskoj ulici: na broju devet, iza velike kapije, počinjalo je carstvo koje se protezalo sve do kanala, desno je puteljak vodio prema izduženoj prizemnici, a dolje ravno prostirao se vrt i golemo kukuruzište u koje sam zalazila s knjigom, čitala Huckleberryja Finna i maštala. Iz kanala, iz kojega je stršao šaš, vječno je kreketao žablji zbor.
Dida je bio osebujan lik. Nigdje nije imao mira, tata je govorio da ima crve u guzici, da mu iz dupeta viri propeler. Zato je i proputovao svijet i stekao taj nadimak – Lasta. Smatralo se da je dida u svemu nepouzdan, i ta je pretpostavka vjerojatno bila ispravna: čim bi se ukazala prilika, vozio me na svom drndavom motoru do birtije i tamo bismo, posjednuti za šank jedno do drugog, pili svatko svoje piće – ja Coca-Colu, on pivo.
Uskršnji praznici s didom bili su uvijek najsvečaniji, iako nije bio neki vjernik. Rasprostro bi bijeli stolnjak s vezenim ružama u uglovima, bakin ručni rad, i prekrio ga gomilom hrane – i to hrane koja nije imala veze s Uskrsom. Na njegovom stolu nikad se na uskršnje jutro nije ukazala pinca ni šunka, bez čega kod nas u Splitu nije moglo. Umjesto pince, dida bi poslužio dimljenog šarana, kečigu, krvavice, divenice… Konkretne stvari kojima se može opravdati ispijanje rakija prije podne.
Farbanje jaja kao jedini ustupak Uskrsu
Jedini ustupak tradicionalnom meniju dida je pravio farbanjem jaja. Radili bismo to zajedno, nas dvoje, na Veliku subotu, uvečer. Umotali bismo jaja u komade babinih poderanih najlonskih čarapa, pažljivo pritegnuli list koprive ili djeteline i skuhali ih u velikom loncu zajedno s ljuskama kapule. Meni bi pripala čast da ta mala remek djela boje cigle kasnije uglancavam komadićem slanine.
Dida je mrzio kuhana jaja. Nikad ih nije jeo. Farbao ih je samo radi mene – to je bio naš mali ritual koji se ponavljao iz godine u godinu. Jaja koja bi ostala u zdjeli nakon Uskrsa rješavao se na kreativne načine: njima je gađao agresivnog pijetla koji se zalijetao na poštara čim bi ovaj promilio nos kroz kapiju, ili bi ih zamišljeno fitiljio prema kanalu, osluškujući jesu li pogodila vodu.
O onome što se s didom dogodilo u ratu moji roditelji ne pričaju, a ja ne pitam. Znam da su ga nakon pada Vukovara odveli u logor u Mitrovici. Preživio je. Kad je pušten, smjestili su ga s drugim prognanicima u hotel Lav u Splitu. Više nije bio žilavi, visoki muškarac koji dostojanstveno stari. Činilo mi se da se smanjio, stisnuo u sebe, kao džemper u centrifugi.
Još se nešto promijenilo. Dida više nije bio raspoložen za druženja. Cijeli život poznat kao veseljak, bećar, zafrkant, sad se odjednom klonio ljudi. S čovjekom s kojim je dijelio sobičak u hotelu Lav jedva da je razmijenio pokoju riječ. Nitko ga tamo nije zvao nadimkom. Dida više nije bio Lasta. Nevoljko sam to priznavala, ali nije mi bilo ugodno posjećivati ga s roditeljima vikendom. Ti su susreti za sve postali nešto mučno.
Uskrs u progonstvu
Zato sam se iznenadila kad me na tu Veliku subotu pozvao k sebi; na telefon je zvučao veselo, rekao je da nas čeka posao. Išla sam tada u prvi razred gimnazije. Imala sam za tu večer neke druge planove. S mukom sam otišla, i s grižnjom savjesti zato jer mi je muka.
Dida je u svojoj hotelskoj sobici imao mali rešo na struju. Tamo su on i cimer ponekad skuhali kavu i pili je u tišini, gledajući s balkona onaj trokutić sivog, zapjenjenog mora koji se vidio s ove, park strane hotela. Zapravo, to sam samo zamišljala, njih dvojicu starčadi, da tako provode jutra. Što su drugo i mogli raditi?
Cimera tog dana nije bilo u sobi. Dida je bio vedar, kao nekad. Čim sam ušla, pokazao mi je na radnom stolu tucet jaja i zapakirane najlonske dokoljenke.
U tegli na balkonu rasla je neka biljka (tegla je didu služila i kao pepeljara, na dnu su bili opušci); s nje smo očerupali nekoliko listića, sjeli na krevet i polako zavijali jaja u komade najlonskih čarapa. Jaja smo skuhali u loncu na rešou, zajedno s ljuskama kapule. Dok smo čekali da provru, dida mi je natočio malu rakiju u opranu čašu jogurta – prvi put u životu. Pili smo kao nekad, za šankom u onoj birtiji u Borovu. Kao drugovi. Ne sjećam se više o čemu smo pričali, ali znam da smo se smijali. Bio je to lijep dan.
Što smo napravili s jajima? Pola sam uzela, spremila ih u torbu da ih ponesem doma, a ostatak je dida stavio u džepove jakne kad me išao ispratiti. Put je jednim dijelom vodio uz more. Zastali smo na molu, i tada je dida iz džepa izvukao jaje, malo se savio u boku i bacio ga, kao da pokušava napraviti žabice na površini vode.
I onda se svijet – smanjio
Te godine, kasno najesen, dida je umro. U Borovo sam otada otišla samo jednom, po novinarskom zadatku, za obljetnicu pada Vukovara. Nakon posjeta Ovčari, svratila sam u Vinogradsku ulicu. Tražila sam veliku kapiju na broju devet, i iza nje golemo polje koje se proteže do kanala. Nikako ga nisam uspijevala pronaći, činilo se da sam zalutala, ništa nije bilo tamo gdje je trebalo biti.
I onda sam, napokon, shvatila u čemu je stvar: između broja sedam i jedanaest nije bio kapije, nego samo korovom obrasla ledina i kostur srušene kuće. Nije me šokiralo što didove kuće više nema, znala sam da je srušena u ratu. Ono što me šokiralo, bile su dimenzije imanja.
Ono što je u djetinjstvu izgledalo kao golemo polje, bilo je, zapravo, skromno dvorište. Kukuruzište u kojemu sam se gubila kao u labirintu – nije moglo biti šire od desetak redova. Kanal u kojemu su vječno kreketale žabe – bio je uzani jarak, ni trideset koraka udaljen od mjesta gdje je nekad stajao kokošinjac iz kojega smo dida Lasta i ja za Uskrs uzimali jaja i farbali ih ljuskama kapule u ciglenu boju.
Stajala sam na tom komadu zemlje, zaprepaštena spoznajom da se svijet u međuvremenu tako smanjio, uvukao se u sebe kao zabunom centrifugiran džemper. Činilo se kao da stojim na sprovodu svog djetinjstva.
Moj kćer Nora ima pet godina. Jučer smo cijeli dan lunjale uokolo. i navečer, kad su dućani već bili zatvoreni, shvatila sam da sam zaboravila kupiti boju za jaja. Onda sam se sjetila kapule i najlonki. Na balkonu sam otrgnula nešto listića pelargonije i škarama isjekla stare najlonke, u lonac ubacila ljuske kapule. Nismo imali slanine, pa sam Nori dala malo vate natopljene u maslinovo ulje da izglanca jaja. Jedno sam ostavila sa strane, za dida Lastu. Kad prođe Uskrs, stavit ću ga u džep i prošetati negdje uz vodu, zafitiljiti ga daleko i osluhnuti zvuk uzburkane površine, a onda produžiti dalje.
Izvor: Al Jazeera