Piše: Zoran Čutura
Spojiti nespojivo u jednom tekstu? Pa i to se može, zašto da ne. Želio bih završiti onu cjelinu o kupovima koji su igrani, jer je prošli tjedan u Hrvatskoj dodijeljen taj prvi trofej sezone, a želio bih malo prostora posvetiti i Zoranu Predinu, čiji smo nastraj na suca svi vidjeli.
Dakle, s određenim zakašnjenjem u odnosu na kolege iz regije, košarkaši Cedevite uzeli su Kup “Krešimira Ćosića”; uzeli su ono što im pripada. Nema tu neke senzacije, najveći problem Cedevite je u tome što su stekli status u kojem su pobjede normalne, a porazi nenormalni.
U svaku utakmicu s domaćim rivalima ulaze sa statusom favorita, vrlo nezahvalno, ali i komplimentirajuće. Kao organizatori završnice Kupa uvjerljivo su u polufinalu dobili Zadar, a u finalu Zagreb. Može se reći da ih je i sreća malo pomilovala, jer je u drugom polufinalu Zagreb izbacio Cibonu, koja je uvjerljivo pobijedila Cedevitu u obje regionalne utakmice.
No, Kup je bio i ostao takav – natjecanje u kojem se igra jedna međusobna utakmica, nakon koje popravka nema.
Zloupotrijebit ću druženje s Predinom tokom protekle sedmice, ne s namjerom da ga branim, jer sam kaže da je to što je učinio ‘neoprostivo’, nego s namjerom da sve stavim u nešto širi kontekst.
Ciboni su se na ionako kratak roster nadovezale neke bolesti, dok je Zagreb, ipak, mlada, talentirana i dobro vođena (Danijel Jusup) momčad. To je bio tek drugi trofej Cedevite u kratkoj povijesti, i makar nemao nikakvu posebnu težinu, za tako mlad klub važno je osvajati nešto i dalje stvarati autoritet.
Njihov trener Jasmin Repeša, eto, sudjelovao je u svemu značajnom u hrvatskoj košarci unatrag nekoliko mjeseci – ušao je u zonu medalja s hrvatskom reprezentacijom na Eurobasketu, prošao u drugi krug Eurocupa i uzeo Kup s Cedevitom, ostavljajući sina Dinu, pomoćnom treneru Jusupu u Zagrebu, da razmišlja kad će i on, kao tata, osvajati trofeje.
A sad idemo na Predina i njegov udarac u glavu suca Luisa Lopesa nakon utakmice Olimpija – Budivelnik u ljubljanskim “Stožicama”. Zloupotrijebit ću druženje s Predinom tijekom proteklog tjedna, ne s namjerom da ga branim, jer sam kaže da je to što je učinio “neoprostivo”, nego s namjerom da sve stavim u nešto širi kontekst.
Taj je njegov udarac, zahvaljujući načinu funkcioniranja današnjih medija, vidio cijeli svijet, ali taj cijeli svijet nije saznao zbog čega je do udarca došlo.
‘Vidio sam kako se smije…’
Dakle, utakmica posljednjeg kola 2. kruga Eurocupa za domaću Olimpiju nije značila ama baš ništa, ali je gostima iz Ukrajine značila mnogo – u slučaju poraza ispali bi zbog lošije koš-razlike u odnosu na turski Banvit. I opet je Olimpija imala pobjedu u rukama, a tu su im pobjedu direktno oduzeli suci, koji su, između ostalog, sudili i seriju tehničkih grešaka domaćima.
Kasnije je kažnjen i trener Olimpije Aleš Pipan, zbog potcjenjivačkog odnosa prema sucima, tim “svetim košarkaškim svetim kravama”. Idemo na riječi samog Predina:
“Sve bi to još i prošlo nekako… već sam se bio digao s mjesta i krenuo prema izlazu iz dvorane, ali kad sam se okrenuo, vidio sam tog Lopesa, koji je donio posljednju odluku na štetu Olimpije, kako se smije. Tek mi je onda pao mrak na oči… i već pet sekundi nakon udarca znao sam šta sam napravio.”
Zoran Predin je dobio više prostora u medijima od Tine Maze, koja je u tih nekoliko dana osvojila dvije zlatne olimpijske medalje za Sloveniju.
Predin se pokušao ispričati Lopesu na licu mjesta, ali je ovaj njegovu ispriku odbio. Možda je saznao da se radi o javnoj osobi, o pjevaču, pa misli da privatnom tužbom može izvući neku ozbiljnu lovu.
Olimpija je kažnjena sa 25.000 eura i tri utakmice igranja bez publike, a sam Predin odlukom Eurolige više ne smije ići na utakmice. Tja, inako ne bi ni išao, tijekom večeri nakon incidenta sam je rekao da više neće odlaziti na utakmice, jer se “očito ne može kontrolirati”.
Najbizarnije u cijeloj priči je to što Predin obožava košarku. Sam ju je igrao kao tinejdžer u rodnom Mariboru. Na svim utakmicama Olimpije sjedi u prvom redu s kupljenom sezonskom ulaznicom (“kupujem ulaznice da bih dao primjer kako navijači trebaju dati podršku klubu i u teškim vremenima”), redovito prati reprezentaciju Slovenije na velikim natjecanjima, a skladao je i himnu prošlogodišnjeg Eurobasketa.
Prema reakcijama ljudi vezanih uz košarku s kojima sam se čuo dan-dva nakon svega – Predin je učinio nešto što su mnogi prije njega željeli učiniti, ali se nisu usudili. Ili su se uspjeli bolje kontrolirati.
Diklićeva pjesma sa ‘Galeba’
Taj je udarac nespojiv s Predinovim javnim radom, kao i s operacijom srca, nakon koje mora izbjegavati stresne i konfliktne situacije. U tekstovima koje piše nema nikakve agresije, to su ljubavne, sjetne, melankolične stvari. Oni koji ne znaju o čemu pričam trebali bi čuti pjesme Vilenjak ili O mladom studentu i udanoj ženi ili Lijepa dok me ljubiš ili Naj ti poljub nariše ustnice ili Čakaj me…
Ali, mi muškarci, s vremena na vrijeme, u trenucima mozgovnog poremećaja, očito ispoljavamo užasnu agresiju u kratkom vremenu i tako se “praznimo”. Ma kako se ponašali tijekom preostalih 1.439 minuta u danu, ona jedna će nas pratiti cijeli život.
I u ovom konkretnom slučaju – ta će ga jedna minuta ludila obilježiti, privremeno će se zaboraviti sve pjesme osim Bolj star, bolj nor – što stariji, to luđi. Žene su drugačije, one svoju agresiju ispoljavaju odlaskom frizeru ili u shopping. Blago njima.
“Slovenski mediji su me nabili na kolac” – još užasnut svojim činom i njegovim posljedicama kazivao je Predin u sitne sate u jednom jazz-klubu, nakon koncerta koji je prethodno održao uz pratnju i podršku briljantnog gypsy swing gitarista Damira Kukuruzovića i njegovog benda.
Čovjek je dobio više prostora u medijima od Tine Maze, koja je tih dana osvojila dvije zlatne olimpijske medalje za Sloveniju. I sreća je njegova što je ukrajinska kriza sljedeća velika medijska tema u svijetu koji želi samo “kruha i igara”, s tendencijom da se kruh čak i zaboravi ako igre postaju sve brutalnije.
Jedne večeri je Drugarica Jovanka na njihov nastup iz nekog razloga došla uplakana, a zabavu je otvarao Drago Diklić – i netaktično je krenuo svojim najvećim hitom ‘Opet si plakala’.
A kad sam već krenuo tim putem… Za Predina sam znao, i silno sam ga cijenio, još iz vremena “Novog vala” i njegovog benda Lačni Franc, ali je prošlo mnogo, mnogo vremena prije no što smo se upoznali. A i on je sve te godine znao za mene, kako se pokazalo.
Kao novinar sam redovito pohodio utakmice Olimpije kad je u Ljubljani igrala s nekim od klubova iz Zagreba, a društvo mi je često pratila kolegica Iva iz (tadašnjeg, danas nepostojećeg) Vjesnika. I ona je uzdisala kad god bi spazila Predina u prvom redu (“vidi ga, kako je zgodan, godine mu dobro stoje, a kakve samo pjesme piše…”).
Kad sam to čuo peti put, dojadilo mi je. Uzeo sam je za ruku (“dođi sad sa mnom”), proveo kroz dvoranu i prišao Predinu: “Ispričavam se, ja sam ‘taj i taj’, da li biste bili ljubazni da se upoznate s mojom kolegicom i slikate se s njom? Njoj je previše neugodno da Vas sama to pita…”
Bio je to početak jednog divnog prijateljstva, da parafraziram Casablancu. U međuvremenu sam se toliko osmjelio da odem u Sisak na Predinov koncert ne bih li ga malo utješio i smirio, a silno sam ponosan na to što mi je nakon druženja rekao kako sam mu pomogao da se “resetira”.
Te je večeri u Sisku, da tekst privedem kraju u revijalnom tonu, Predin ispričao priču koja je do suza nasmijala društvance, a sam ju je čuo od neponovljivog Arsena Dedića. Dakle, Drug Tito je u neka davna vremena, za koja se iz današnje perspektive čini da nisu ni postojala, brodom Galeb krenuo u posjetu prijateljskoj Indiji, a na brod su ukrcani i znani estradnjaci, koji su trebali zabavljati svitu na dugom putu.
Jedne večeri je Drugarica Jovanka na njihov nastup iz nekog razloga došla uplakana, a zabavu je otvarao Drago Diklić – i netaktično je krenuo svojim najvećim hitom Opet si plakala. Da bi potom bio iskrcan u prvoj afričkoj luci i od tamo vraćen kući. Eto, pošto kupio – poto prodao, još se tome smijem.
Izvor: Al Jazeera